Hren

Hren (lat. Armoracia rusticana L.) u narodu je poznat i kao kren ili ren, a pripada porodici kupusnjača (Brassicaceae). Radi se o višegodišnjoj biljci koja se uzgaja i za osobne, ali i za komercijalne svrhe. Hren se uzgajao zbog svojih ljekovitih svojstava, ali i zbog konzumacije. Njegov korijen ima specifičan i intenzivan miris i okus, a lišće se koristilo za salatu. Hren se dugo godina smatrao začinskom biljkom, ali se sve više otkrivaju njegova pozitivna svojstva koja se mogu koristiti i kod konzerviranja namirnica.

Hren je biljka iz porodice kupusnjača koje se tradicionalno uzgajaju u Europi i Sjevernoj Americi. Među njih spadaju i neke poznate biljke kao što su kelj pupčar, cvjetača i brokula. U kupusnjače spada preko 300 vrsta koje rastu na navedenim područjima. Radi se o trajnici koja dobro uspijeva u težim uvjetima. U dobrim uvjetima biljka može narasti do 120 cm, ali se njezina visina može podrezivanjem regulirati.

Stabiljka je duga i deblja prema korijenu te je gotovo gola. Iz nje izlaze tamnozeleni listovi lagano valovitih rubova koji tvore okruglu rozetu. Razlikuju se donji i gornji listovi. Donji listovi imaju gladak rub i kratku peteljku, dok su gornji listovi tupasti i izduženi. Mogu narasti od 30 - 100 cm. Cvjeta u proljeće i ima četvrtasti, grozdasti cvijet bijele boje koji kasnije dozrijeva u slatkasti smeđi plod. Plod najčešće sadrži samo jednu sjemenku. Korijen je bijele boje, cilindričnog i duguljastih oblika s korjenčićima na dnu ili bočno koji crpe hranu.

Hren se može uzgajati u različitim područjima, od nizinskog do planinskog kraja. Radi se o biljci koja dobro podnosi i teže uvjete te se lako prilagođava klimi u kojoj je zasađena. Pretpostavlja se da hren potječe iz jugoistočne Europe, iz Rusije i Ukrajine, odakle se proširio dalje po Europi. Na tim su područjima postojali i divlje vrste koje su s vremenom izumrle. Danas se uzgaja diljem Europe i u Sjevernoj Americi.

Vrste hrena

Hren je biljka koja se lako prilagođava, pa je na raznim mjestima stvorila vrste koje se po određenim svojstvima razlikuju. U močvarnom slijevu Dunava i Sibiru mogu se naći još neke vrste koje su slične hrenu, ali su divlja varijanata i nisu pogodne za konzumaciju. Osim njih, uzgajati se mogu neke od ovih vrsta:

Maliner

Uobičajena vrsta hrena koja se koristi za uzgoj, osobni ili komercijalni. On ima široko i zgužvano lišće koje je tamnozelene boje te može narasti do 100 cm. Baza je srcolika, a zanimljivo je da se prepoznaje po tome što kut između lista i baze je manji od 60°C. Korijen mu je bijele boje i razgranat te može imati nekoliko manjih korjenčića koji crpe vodu i hranu.

Boemski hren

Prepoznaje se po velikom lišću koje je okruglog ili srcolikog oblika. Tvori kompaktan grm i okruglu bazu. Korijen je duguljast i gladak te dobro razvijen.

Veliki zapadni vrh

Vrsta je hrena koja ima čvrstu i okruglastu bazu. Karakteristični su mu duguljasti i tanji listovi tamnozelene boje. Listovi su glatki i često se oni konzumiraju. Korijen je čvrst i duguljast.

Uzgoj hrena

Uzgoj hrena ovisi o biljci koja se uzgaja. Radi li se o jednogodišnjoj biljci, potrebno je posvetiti više truda kako bi rezultat u kratkom vegetativnom razdoblju bio zadovoljavajuć. Radi li se o višegodišnjoj biljci, veći napor mora biti uložen kod održavanja nasada.

Tlo

Hren voli duboka plodna tla, izrazito rastresita. Voli crnicu i neutralna tla, a treba izbjegavati uzgoj na zbijenim i močvarnim ili suviše pjeskovitim tlima. Hren voli čistu zemlju gdje nema drugog korijenja koje bi moglo otežati rast ili ostataka od pretkulture. Zato je važno zemlju temeljito očistiti prije sadnje. Hren ima snažan korijen koji se prilagođava sušnom razdoblju, pa može preživjeti razdoblje suše. Ipak, na zemljištu koje zadržava vlagu njegov nadzemni dio počinje truliti. Zato je važno saditi ga u propusnu zemlju gdje se voda ne može zadržavati duže vremena.

Klima

Hren voli umjerenu klimu za plodonosan razvoj. Može izdržati niže temperature, ali tijekom visokih ljetnih temperatura sprječava se proces fotosinteze i može doći do slabljenja kvalitete plodova. Dobro podnosi sušu, ali dugotrajniji period bez vode može uzrokovati odrvljenje korijena.

Vrijeme sadnje

Sadnja hrena obavlja se u proljeće ili jesen, ovisno o njegovoj trajnosti. Jednogodišnji hren najbolje je saditi u rano proljeće, kada se zemlja otopi i spremna je za obradu. Hrenu je za dozrijevanje potrebno dosta topline i temperature od 17 - 27°C, pa je sadnja u rano proljeće optimalna za brže dozrijevanje. Ipak, previsoke temperature, iznad 30°C mogu smanjiti rast i otežati dozrijevanje i razvoj korijena. Sadnice se mogu saditi i u jesen, ali ih je potrebno zaštititi od nižih temperatura, posebno ako će biti hladnija zima bez snijega.  Jesenska sadnja ima duže vegetativno razdoblje, pa se može očekivati i bogatiji prinos.

Slaganje kultura

Hren se nakon uzgoja na istoj površini može uzgajati tek nakon 3 do 4 godine. Dobro uspijeva ako se sadi nakon rajčice, krumpira, krastavaca ili kupusa. Ne slaže se dobro s voćkama i bobičastim voćem. Također, zbog intenzivnog mirisa može doći do miješanja sa salatom, pa je potrebno izbjegavati zelenu salatu pokraj hrena. Hren koji se sadi kao višegodišnja biljka često se širi, pa treba imati na umu da se odredi prostor u kojem će rasti kako ne bi postao invazivna vrsta u vrtu.

Sadnja hrena

S obzirom na to da je biljka koja može dobro prezimiti i podnijeti teške uvjete, hren se ne treba ponovno saditi ako ga uzgajamo za osobne potrebe. Ako želimo veći prinos, potrebno je koristiti neke tehnike koje će pomoći da biljka pravilno naraste. Razlikujemo uzgoj jednogodišnje i višegodišnjeg hrena te svaki ima svoje uvjete koji će donijeti dobar rezultat.

Sadnja sjemena

Cvjetanjem, hren dobiva jedan plod koji u sebi najčešće ima jednu sjemenku. Sijanje hrena nije najpogodniji način uzgoja jer sjeme ima relativno nisku klijavost i traži mnogo vremena prije nego proklija. Sjemenom se biljka razmnožava u divljini, a sijati se može u kontroliranim uvjetima za osobne potrebe.

Sjemenku je potrebno namočiti u vodu dan prije sijanja te je položiti u rahlu i humusnu zemlju. Sjeme se pokrije s 1 cm zemlje te se ostavi na svjetlom i toplom mjestu. Prve se naznake rasta mogu vidjeti nakon 2 - 3 tjedna te ga je potrebno nastaviti zalijevati kako bi biljka ojačala i razvila korijen. Takav način bolji je za uzgoj sadnica koje će se kasnije presađivati na željeno mjesto.

Sadnja sadnice

Najčešći način presađivanja je sadnja sadnice. Ona se može dobiti na nekoliko načina te postoje 3 načina direktne sadnje. Hren se dijeli reznicama koje se režu od zdravih biljaka koje imaju razvijen glavni podanak. Pripremaju se u jesen te se biljka reže na ravne i glatke reznice širine do 2 cm te dužine od 20 - 25 cm dužine. Takve se reznice stavljaju u snopove te se prekrivaju pijeskom kako bi prezimile.

U proljeće se reznice pregledavaju te se odabiru samo zdravi primjerci. Duž reznica se odstranjuju uspavani pupovi koji bi mogli smetati pri razvoju. Tvrdim papirom odstranjuju se svi pokrajnji korijeni. Reznica se u rano proljeće sadi u pripremljenu zemlju.

Sadnja se može obaviti ukoso, vodoravno ili ravno. Ako se polažu ukoso, potrebno je ostaviti 50 cm između svake biljke te je položiti ukoso na 30 cm razmaka. Biljka se može posaditi i vodoravno uz uvinuti gornji kraj prema gore. Vodoravna i kosa sadnja se obavljaju ručno, dok se ravna sadnja može obaviti mehanički. Kod takve je sadnje potrebno ostaviti 60 cm između svakog plodoreda i 30 cm između svake sadnice.

Kalemljenje

Hren je biljka koja raste u zemlji i najvažniji je njezin korijen te se zbog njega i uzgaja. Korijen se čupa u cijelosti i kod jednogodišnje i višegodišnje biljke. Zbog svojih karakteristika, nije ga moguće cijepiti na drugu biljku. Hren je jedna od rijetkih vrsta koja se ne križa kako bi se dobili hibridi, već se izričito uzgaja u svom prvenstvenom obliku. Zbog njegove izdržljivosti, to nije ni potrebno.

Uzgoj u vrtu

Kod uzgoja na otvorenom, potrebno je paziti na pravilan plodored kod načina sadnje. Hren sam po sebi nije osjetljiva biljka, pa može preživjeti i jače nalete vjetra. Hren voli i sunčana i polusjenovita mjesta, ali smeta mu mjesto koje je stalno u hladu. Iako je biljka koja se prvenstveno uzgaja u ravnicama, lako raste i na brežuljkastim prostorima.

Uzgoj u plasteniku

Hren nije biljka koju je potrebno uzgajati u stakleniku, obzirom na otpornost na temperaturu do -45°C. Ipak, kako bi se pospješila vegetativnost, hren se može uzgajati i u stakleniku. Tako se može ranije saditi, ali kod viših temperatura potrebno je redovito provjetravati staklenik. Također, u takvim uvjetima potrebno je osigurati redovito navodnjavanje kap po kap kako bi biljka imala dovoljno vlage koja je ključna za pravilan rast i dovoljno šećera u korijenu.

Uzgoj u posudama

Hren se može uzgajati u loncu kao biljka za terasu. Kod uzgoja u loncu, potrebno je odabrati lonac dubine od minimalno 60 cm na čije se dno stavljaju komadi smrskane keramike ili kamenčići koji će upijati višak vode. Važno je da je zemlja rastresita i da se u nju stavi samo jedna biljka. Biljku je potrebno redovito zalijevati, a treba je staviti na polusjenovito mjesto.

Održavanje nasada

Nasad se najlakše održava ako je plodored pravilan i ako su biljke posađene na istu udaljenost. Za hren je najvažnije koristiti površinsku obradu. Ona se radi strojno ukoliko se radi o većem nasadu ili ručno kod manjeg broja biljaka. Njome se održava vodo-zračni sustav te se razbija korica na zemlji. U isto vrijeme, uklanja se korov koji može zagušiti mladu biljku. Važno je paziti da se pri obradi ne ošteti rozeta koja može dovesti do sušenja biljke.

Održavanje i njega

Održavanje hrena ne iziskuje puno truda, obzirom da se radi o biljci koja je i samonikla u prirodi. Ipak, pomoć oko njege može pomoći u bogatijem urodu.

Zalijevanje

Hren voli vlažna mjesta, ali dugo zadržavanje vlage dovodi do truljenja biljke. Zato je prvenstveno potrebno osigurati dobru protočnost vode. Njegov je korijen jak i raste u dubinu, pa lako može doći do podzemnih voda. Hren se može navodnjavati sistemom kap po kap, ali dobro podnosi sušu pa takvo ulaganje nije značajno za uzgoj. Za vrijeme duže suše može doći do odrvljenja korijena. Tada je biljke potrebno kišiti po 25 do 30 minuta kako bi se ponovno obnovile. Zalijevanje je najbolje vršiti u kasno popodne ili predvečer, a za zalijevanje je optimalno koristiti kišnicu ili demineraliziranu vodu.

Gnojidba

Gnojidba se provodi u nekoliko koraka. Najvažnija je jesenska gnojidba koja se obavlja prije prve sadnje. Kod nje se tlo zaore na dubinu od 30 cm te se pobaca stajski ili organski gnoj koji tako prezimi. U proljeće se taj gnoj prevrne nazad u zemlju te se stvara sloj humusa iz kojeg će hren moći crpiti hranjive tvari tijekom rasta. Za gnojenje stajskim gnojem potrebno je od 40 do 70 t po hektaru. Kod kasnijeg prihranjivanja potrebno je dodati dušik, kalij ili fosfor po potrebi. To se nadomještava umjetnim gnojivima koja se većinski sastoje od navedenih minerala. Također, važno je izbjegavati gnojenje po vrućinama jer to može oštetiti biljku.

Razmnožavanje

Najjednostavniji način razmnožavanja hrena u prirodi je rizomima. Na taj se način hren najviše širi u divljini, pokraj puta i na livadama. Hren također u plodu sadrži sjemenku. Zbog svoje slatkoće, plod privlači ptice koje lako mogu sjemenku zasaditi na drugo mjesto. Za jednogodišnji uzgoj koriste se reznice koje se režu od zrele biljke. Razmnožavanje reznicama najbolji je način za masovnu i mehaničku sadnju.

Rezidba

Hren nema potrebu za oblikovanjem ako njegovo lišće nije preveliko ili ne smeta biljkama u blizini. Lišće se koristi u kulinarstvu, pa je moguće da će se samim trganjem oblikovati biljka. Kako se višegodišnje biljka širi, potrebno je zaustaviti pretjerano širenje odstranjivanjem mladih korijena i listova. Kod odstranjivanja potrebno je utvrditi koji je glavni korijen i najveća rozeta te ukloniti ostatak po želji.

Bolesti i štetnici

Hren je biljka koja je otporna na vanjske uvjete, ali nije otporna na sve bolesti i štetnike. Kako bi se spriječilo brzo širenje na nasad, bolest je potrebno brzo uočiti i pravilno sanirati. Ovo su neke od najčešćih bolesti i štetnika:

Pjegavost lišća

Bolest koju uzrokuje gljivica posebno za vrijeme velike vlage. Ona može dobro preživjeti u tlu te se lako prenosi s drugih kupusnjača i napada hren. Prvenstveno se može uočiti kao pjege koje se pojavljuju na lišću smećkaste boje. One se kasnije šire i povećavaju te uzrokuju sušenje lista. Bolest se može suzbiti fungicidom na bazi bakra.

Bijela hrđa

Bolest koju uzrokuje gljivica koja inficira biljku na oštećenom dijelu. Gljivica lako prezimi u zemlji te može napasti i sljedeći nasad. Biljka koja je zaražena počinje trunuti od korijena te lako može napasti cijeli nasad i dovesti do povećane štete. Biljke koje su zaražene potrebno je izvaditi i ukloniti te zapaliti. Bolest se može spriječiti korištenjem fungicida na bazi bakra.

Hrenova zlatica

Štetnik je karakterističan baš za tu vrstu. Radi se o veoma proždrljivoj vrsti koja dugo vremena ostaje na jednom području. Zato se izbjegava konstantna sadnja hrena na nekom području. Napada lišće i brzo ga jede što može dovesti do sušenja lišća i cijele biljke. Najezda se može spriječiti pravovremenim korištenjem insekticida.

Buhač

Vrsta koja se na hren može preseliti s drugih biljaka. Radi se o kukcu koji polaže jajašca na lišće iz kojih rastu ličinke koje zatim proždiru mlado lišće. Kukac može prezimiti u zemlju te ga je potrebno u proljeće tretirati insekticidom kako bi se spriječile veće štete.

Upotreba hrena

Hren je biljka koja se upotrebljava dugi niz godina, od narodne medicine pa sve do kulinarstva. Iako se u prošlosti smatrao hranom za siromašne, njegov intenzivan okus dobiva sve veću pozornost u modernom kulinarstvu. Također, imao je praktičnu upotrebu zbog koje je bio cijenjen dok kuhinje nisu bile opremljene suvremenim pomagalima.

Berba

U jednogodišnjem se uzgoju biljka vadi u cijelosti jer se koristi njezin korijen za daljnju preradu. Važno je da lišće požuti i biljka uđe u stadij mirovanja. Ako izdanci nisu dovoljno razvijeni, u dobrim se uvjetima berba može održati u zimu ili proljeće ili se u krajnjem slučaju ostaviti još godinu dana. Hren se iskapa mehanički, suprotno od nagiba u kojem se sadio u proljeće. Mehaničko iskapanje pomaže kod vađenja cijele biljke bez oštećenja. Prinos hrena može doseći od 7 - 10 t po hektaru.

Skladištenje

Nakon vađenja, hren je potrebno oprati od viška zemlje i reže se gornje lišće. Odstranjuju se i sortiraju plodovi koji su bolesni te odbacuju. Reže se i sitno korijenje ili izbojci. Hren se može sortirati po veličini i najčešće se glavni izbojci pakiraju u vrećice ili letvarice, a mogu se i vakuumirati. Sekundarni dijelovi dobri su za daljnju preradu. Dorađeni hren se može skladištiti na temperaturi do 1°C ako je visoka vlažnost zraka, a nedorađeni se može čuvati u vrećama u hladnom podrumu.

Pripravci

• umak od hrena

Kulinarstvo

Hren je biljka koja ima dugu povijest u kulinarstvu, i to svi njezini dijelovi. Mljeveni korijen se u sjevernim europskim zemljama i danas koristi za fermentaciju ili za dodavanje arome.

Mogu se iskoristiti i listovi. Mladi listovi se jedu kao salata, a stariji se režu i fermentiraju za zimnicu. Listovi se također stavljaju ispod kruga kako se pri pečenju ne bi zalijepio za podlogu i kako bi dobio posebnu aromu.

Korijen hrena jede se prokuhan. Prvim kuhanjem se omekšava kako bi bio spreman za daljnju obradu, dok se drugim kuhanjem uklanjaju sve nečistoće i štetne tvari kako bi bio siguran za konzumaciju. Naribani korijen jede se u mnogim jelima, posebno s govedinom i u juhama. Dodatak je kuhanim jajima ili šunkom za Uskrs.

Hren se često poslužuje i kuhan i narezan na kockice. Kuhanjem gubi sva svojstva koja mogu uzrokovati probavne smetnje i povraćanje. Smatra se da ga je takvog najbolje jesti nakon razdoblja masne hrane i blagdanskih jela jer pomaže u detoksikaciji jetre. Također, povoljno djeluje na probavni sustav i pomaže kod izbacivanja toksina iz crijevnog sustava.

Medicina

Hren je rijetka biljka koja u prirodi sadrži enzim izotiocijanat koji djeluje kao antibakterijsko sredstvo. Smatra se da taj enzim djeluje kao antioksidans i čisti organizam od štetnih tvari te se i u suvremenoj medicini provode istraživanja o njegovoj ljekovitosti.

Biljka se preporučuje svježa nakon obilnog obroka jer se smatra dijauretikom. U prošlosti se koristio i kao afrodizijak i za pomoć kod boli u leđima. Osim toga, hren se miješa s toplom vodom kako bi se koristio kao smirujuće sredstvo kod upale pluća i reume. Tvrdi se da pomaže kod liječenja plućnih bolesti i pospješuje disanje.

Mljeveni hren se dodaje u med kao hrana protiv gripe. I danas se njegovo lišće stavlja u krpu kako bi pomoglo kod boli u mišićima ili zglobovima ili olakšalo bolesti dišnog puta. Poznato je da su ga i Indijanci koristili kao sredstvo protiv zubobolje i za izbacivanje bubrežnog kamenca.

Hren se može samljeti u pastu koja se stavlja na grlo ili pod nos kako bi se olakšalo disanje. Osim toga, popularna je i mješavina s  octom, soli i šećerom koja se koristi za spuštanje krvnog tlaka.

Od naribanog korijena hrena koji je odstajao u octu radi se i pripravak protiv akni, a općenito se smatra prirodnim antibiotikom. Ipak, hren se mora pravilno koristiti jer velike količine mogu uzrokovati proljev. Dugotrajno držanje na goloj koži može uzrokovati oštećenja i opekotine.

Zanimljivosti

Smatra se da je hren potječe iz sjevernih i istočnih zemalja Europe. Lako se prilagodio surovoj klimi, ali se slične biljke nalaze i u Aziji što govori o mogućnosti prilagodbe samo jedne vrste. Hren su otkrili kasnije i Grci i Rimljani, koji su ga koristili kao afrodizijak i smatrali da pročišćuje um i duh. Kasnije se raširio po cijeloj Europi, a posebno su ga cijenili Englezi koji su ga prvi počeli  koristiti s kuhanom govedinom.

Hren je biljka koja svojim intenzivnim okusom zavarava druge okuse. Tako su ga Rusi i Ukrajinci prvenstveno koristili da umanji okus pokvarenog mesa dok nije bilo hladnjaka u kojima se moglo čuvati.

Zanimljivo je da su ga koristili i Židovi kao dio tradicionalne večere za Pashu. Upravo njegov gorak i intenzivan okus podsjećao je na gorčinu koju su proveli u pustinji kao zatočen narod. Također, njegovim su lišćem ukrašavali domove za vrijeme blagdana i često ga dodavali raznim umacima u zamjenu za biljku pashu koja raste u pustinji.

Hren je popularan i u kršćanskoj tradiciji kao dodatak jelima za Uskrs zbog okusa koji pročišćava dišne puteve i smatra se da čisti i misli.

Foto: annca / Pixabay