Hmelj (lat. Humulus lupulus) jedna je od najunosnijih ratarskih kultura i prva asocijacija na pivo, jedno od najkonzumiranijih alkoholnih pića diljem svijeta. Dio je porodice konopljovki (Cannabaceae), prilično male porodice čiji je glavni predstavnik konoplja, od koje se dobiva industrijska konoplja ili marihuana za ljekovite potrebe. Blizak je biljkama poput divljeg kestena, guarane, javora i ličija.
Ime vrste, lupulus, potječe od talijanske riječi lupulo, što u prijevodu znači prost ili vulgaran, ali u smislu jednostavnosti hmelja. U našem se jeziku još naziva i kuk ili kudiljice.
Hmelj je trajna penjačica veoma izdržljiva zahvaljujući svom korijenu. Glavni korijen prodire do 60 cm u dubinu, dok se bočni korijenski sustav širi i do 5 m. Može narasti do 9 m visine, a stabljika mu je šuplja i prekrivena dlačicama kojima se drži za druge biljke ili potporanj. Donji dio višegodišnje biljke čini čokot iz kojeg svake godine raste nekoliko izboja, ali se ostavljaju 2 ili 3 najbolja koji se oslanjaju na armaturu. List je zelene boje na dugoj peteljci te velikog i dlakavog naličja koje se dijeli na 3 - 5 režnjeva.
Biljka ima muške i ženske cvjetove, a cvjeta od srpnja do kolovoza. Muški cvjetovi su manji, neugledniji i u obliku metlice. Ženski cvjetovi nježne i jajolike šišarke s 5 cvjetova koje oprašuje vjetar i potrebno im je mjesec dana za dozrijevanje. Jedna biljka može razviti i preko 2.000 šišarica. Plod je sivi orašac sa sjemenkama.
Hmelj je relativno mali red koji se sastoji od nekoliko vrsta prirodno raširenih na području Europe, Azije i Sjeverne Amerike. Danas je najznačajniji njegov gospodarski značaj i uzgaja se diljem svijeta, a posebno je važan zbog upotrebe u pivskoj industriji. Najveći proizvođač su Sjedinjene Američke Države, a velik se dio proizvodi na području Europske unije.
Srodnici
Vrste hmelja
Iako je poznato 7 temeljnih sorta, zbog velike potražne danas je razvijeno nekoliko stotina hibrida koji se uzgajaju u cijelom svijetu i namijenjeni su proizvodnji piva. Donosimo neke od najznačajnijih vrsta i hibrida za uzgoj. Sorte se razlikuju i prema mjestu uzgoja, pa su one kontinentalne i s područja Europe gorke i koriste se zbog alfa-kiselina, dok su one iz toplijih krajeva, kao što je Australija, uljaste i aromatične.
Humulus americanus
Kao što mu ime kaže, ova vrsta hmelja najčešće se nalazi na području Sjeverne Amerike te je jedna od vrsta s najviše udjela u proizvodnji svjetskih piva. Dugotrajna je vrsta i smatra se da jedan grm može trajati i do 25 godina.
Humulus cordifolius
Ova je vrsta hmelja jedna od rjeđe uzgajanih, a najčešće se nalazi na području tropske klime. Nije toliko rodna kao ostale vrste, pa se ne koristi često za komercijalan uzgoj.
Humulus scandens
Ovaj se hmelj često naziva i japanski hmelj jer potječe s područja Kine i Japana. Ima karakteristične srebrenasto zelene listove podijeljene na 5 režnjeva i uvelike sliče listu kanabisa. Koristi se u istočnjačkoj tradicionalnoj medicini i za proizvodnju alkoholnih pića.
Humulus lupus
Humulus lupus je predstavnik vrste te najčešće uzgajan oblik hmelja za masovnu proizvodnju. Odlikuju ga velike šišarke koje se upotrebljavaju u narodnoj medicine ili za proizvodnju piva. Višegodišnja je biljka penjačica.
Humulus yunnanensis
Ovo je još jedna vrsta hmelja koja je tipična za Aziju i potječe iz Kine. Također se radi o penjačici koja cvjeta karakterističnim šišarkama. Osim za proizvodnju piva, koristi se i u farmaceutskoj industriji.
Humulus neomexicanus
Ova je vrsta karakteristična za uzgoj na području Novog Meksika. Jedna je od rijetkih izvornih vrsta koje na tom području rastu već milijun godina. Danas se proširio diljem Amerika, ali se razlikuje od hmelja s europskim korijenima. Također, koristi se za proizvodnju piva i u medicinske svrhe.
Uzgoj hmelja
Hmelj je jedna od najisplativijih ratarskih kultura, a prvenstveno to može zahvaliti jednostavnosti uzgoja. Iako će većina sorti uspjeti u područjima s umjerenom klimom, postoji nekoliko stvari koje se trebaju uzeti u obzir kada se odlučuje o odabiru vrste za sadnju. Ako se hmelj sadi za nekomercijalne svrhe (zbog svoje estetske vrijednosti) slobodno se odabiru sorte po želji. No, ako se hmelj uzgaja u područjima s kraćim razdobljem rasta, potrebno je saditi lozu koja će se brže razvijati i omogućiti duže uživanje u biljkama.
Hmelj je izdržljiva višegodišnja biljka koja se uzgaja u obliku vinove loze. Nakon što dosegne određenu visinu, odumire nakon berbe. Rizom je dio podloge, ali ima i pupove za razmnožavanje zbog čega se lako uzgaja. U dobrim uvjetima, svaka loza hmelja će proizvesti 1/2 - 2 kg suhog cvijeća.
Iako ga može biti izazovno uzgajati, uz praćenje pravila o uzgoju i sadnji bit će odličan dodatak pivu jer gorčina suprotstavlja slatkoću iz slada, čime se dobiva bolje uravnoteženo pivo, a istovremeno djeluje i kao konzervans zbog svojih antibakterijskih svojstava. Prve godine od vremena sadnje proizvest će se samo mala količina, ali do treće godine neke vrste će dati i 1 - 2 kg češera po biljci.
Tlo
Hmelj za dobar urod zahtjeva plodno i humusno tlo, bogato mineralima i dobro drenirano. Najviše mu odgovaraju blago ukošena tla za otjecanje vode. Voli crnicu ili naplavna tla, a slabije uspijeva na pjeskovitim ili močvarnim tlima. Optimalno je da je tlo neutralne do slabo kisele reakcije.
Klima
Hmelj je biljka koja voli umjerenu klimu s toplim i vlažnim ljetima te dobro podnosi i hladnije zime. Važno je osigurati mu vlažnost tla 70 - 80% te dovoljno sunca i svjetlosti. Kod uzgoja, treba ga smjestiti na dobro osunčano tlo jer ne uspijeva u zasjenjenim područjima.
Vrijeme sadnje
Hmelj se može saditi u proljeće ili jesen, ali je važno odrediti optimalnu temperaturu. Vegetacija počinje pri 5°C, a negativno će utjecati pad temperature ispod 7°C za vrijeme pupanja. Najbolja temperatura za vrijeme cvatnje je između 20 i 22°C.
Slaganje kultura
Površina na kojoj se uzgaja hmelj naziva se hmeljarnik i uspijeva kao višegodišnja kultura. Optimalne pretkulture za hmelj su rane žitarice, kao što je pšenica ili raž, te je prije sjetve potrebno uništiti sve ostatke i korove sa zemlje. Ako je usjev dobar, hmelj može ostati i nekoliko godina na istoj površini, a kako bi se zemlja odmorila, dobro je zasaditi mješavinu djeteline i trave. Na istoj je površini dobro podizati hmeljarnik tek za 5 godina.
Faza mirovanja
Hmelj miruje od rujna do ožujka kada ponovno kreće vegetacijsko razdoblje. Tijekom tog razdoblja ne traži prihranu mineralnim gnojivima ili posebno navodnjavanje. Nasad je potrebno očistiti od zaostalog otpada nakon berbe te se tlo može prekriti suhim lišće ili malčem koji će se u proljeće pretvoriti u humus. Jednogodišnje stabljike tijekom jeseni se suše i zimi trunu, ali na proljeće narastu nove.
Sadnja hmelja
Kako bi hmelj dao dobar i zadovoljavajuć urod, potrebno je paziti već prilikom sadnje, a na što točno trebate obratiti pozornost, donosimo nekoliko savjeta u nastavku.
Sadnja sjemena
Hmelj se može uzgojiti i iz sjemena, iako manje učinkovito i rjeđe nego sadnicom. Također, ne preporučuje se jer se ne zna spol biljke, a za dobivanje plodova je nužno imati žensku biljku na kojoj rastu šišarke. Sadnja iz sjemena je dug proces, a važno je osigurati umjerenu i konstantnu vlagu te visoku temperaturu.
Sadnja sadnice
Za uzgoj se sade sadnice hmelja s dovoljno razgranatim korijenom i razvijenom stabljikom. Prije sadnje, potrebno je postaviti armaturu koju najčešće čine betonski stupovi. Kako jedna biljka može težiti i do 10 kg, mora se postaviti i vertikalna i horizontalna potpora, pa se tako postavljaju vertikalni betonski stupovi koji su međusobno spojeni žicama na koje se veže hmelj.
Sadi se u jesen ili u proljeće s razmakom od 2 do 4 metra između biljaka i redova. Osim pravilnog reda, važno je ostaviti dovoljno prostora za mehaničke radove i razvoj biljke. Biljka se sadi u rupu promjera i dubine između 20 i 30 cm te se pokriva zemljom do vršnog pupa. Ako se u jednu rupu polaže jedna biljka sadi se ravno, a ako se polažu dvije, sade se ukoso.
Uzgoj u vrtu
Hmelj se većinom uzgaja na otvorenom kako bi se omogućilo dovoljno prostora za nesmetani rast biljke. U prosjeku se na 1 ha dobije oko 4.500 biljaka. Na otvorenom mu je potrebno osigurati dovoljno danjeg svjetla i topline, pa se najčešće sadi u smjeru sjever-jug. Također, voli blago brdovita područja, ali ne i visoke nadmorske visine. Kod sadnje na otvorenom je dobro napraviti i kanalice između polja s drugim kulturama u kojima će se sakupljati višak vode.
Uzgoj u stakleniku
Uzgoj hmelja u stakleniku može zahtijevati više sredstava uloženih u rast biljke što takav uzgoj čini nepraktičnim i ekonomski neodrživim. Također, bilo bi potrebno napraviti dovoljno veliki staklenik po kojem će biljke moći puzati, ali biti i dovoljno osvijetljene. Zato se stakleniku koristi za uzgoj presadnica za krajnje korisnike. Uzgoj u stakleniku potiče biljku na razvoj korijena te se mogu lakše dobiti jednogodišnje presadnice. Također, olakšavaju se uvjeti za sađenje u zasebne kontejnere kako bi svaka biljka imala zaseban i razvijen korijen te urodila plodom u istoj godini kada je i posađena.
Uzgoj u posudama
Uzgoj hmelja je moguć i u posudama s minimalno 60 cm dubine. U jednoj se posudi mogu uzgajati maksimalno dvije biljke s međusobnom udaljenosti od 20 cm i svaka pričvršćena na svoj potporanj. Na dno posude je potrebno staviti razlomljene komadiće keramike ili oblutke kako bi se omogućio protok vode te se na njih nanosi sloj organskog gnojiva pa humusne zemlje. Biljke treba držati na svjetlom i sunčanom dijelu vrta ili terase te redovito zalijevati i održavati supstrat vlažnim.
Održavanje nasada
Održavanje nasada hmelja uključuje razbijanje pokorice, svijanje mladica i kosidbu. Razbijanje pokorice se radi za vrijeme dužih suših razdoblja ili nakon kiše kako bi površinski sloj ostao rahli te bilo dovoljno kisika u zemlji. Svijanje mladice se obavlja kada narastu do 40 cm te ih se plete s lijeve na desnu stranu uz oslonac, dok se ogrtanje vrši kada narastu do 80 cm i vezuje ih se na jedno mjesto. Redovitom kosidbom trave u prolazima među redova omogućuje se više zraka između biljaka koji pridonosi boljem rastu i smanjuje mogućnost razvoja bolesti.
Održavanje i njega
Hmelj traži redovito održavanje i brigu oko biljaka te pravovremenu berbu, ali većina tih poslova se danas mogu obaviti mehanički. U nastavku donosimo o kojim je postupcima riječ.
Zalijevanje
Hmelj nema velike potrebe za vlagom, ali je nužno da za vrijeme cvatnje ima povećanu razinu vlažnosti. Važno je osigurati dobru dreniranost tla, jer na dijelu na kojem se zadržava voda može doći do truljenja biljaka. Također, tijekom dužem sušnog razdoblja važno je osigurati navodnjavanje ili zalijevati nasad.
Gnojidba
Kod gnojidbe hmelja potrebno je prihraniti tlo za sadnju organskim ili stajskim gnojivom i prihranjivati mineralnim gnojivima. Ako se planira jesenska sadnja, najbolje je stajski gnoj zaorati krajem ljeta te ostatak dodati prije same sjetve. Ako se hmelj sije u proljeće, trećina se gnoja dodaje prilikom prve obrade tla, drugi dio nakon dubokog oranja i treći dio se ravnomjerno rasporedi prije sjetve. Prihranjivanje se treba dodavati kroz mineralna gnojiva svake godine, a količina ovisi o vrsti tla, količini gnojiva prije dodanoj i planiranom urodu. Najčešće se dodaje mješavina kalija, fosfora i dušika.
Razmnožavanje
Hmelj se razmnožava sjemenom ili vegetativno. Podzemni vegetativni dio je korijen koji se ponaša kao rizom. S glavnog korijena se račvaju bočni korijeni koji tjeraju stabljiku, pa se u proljeće dijeljenjem razmnožavaju daljnje biljke. Također, zrelo sjeme u orašcu se koristi za proljetnu sjetvu, iako je to rjeđi način razmnožavanja.
Presađivanje
Presađivanje hmelja vrši se tek ako se biljka uzgaja u lončanici te je korijenje počelo izlaziti. Zbog ograničenog prostora za rast, biljku je tada zajedno sa starom zemljom potrebno presaditi u veći lonac. Također, kod sjetve je teško odrediti smjer rasta biljke ili gustoću, pa je važno prorijediti biljke kako bi se svaka pravilno razvila.
Pomlađivanje
Dvije godine od sadnje, hmelj razvija čokot iz kojeg svake godine rastu mladi podanci. Kako bi se osigurao dobar urod i smanjila energije biljke s rasta na cvatnju i urod, potrebno je orezivati sve nepotrebne stabljike i izdanke te ostaviti one koji su optimalni za urod.
Prorjeđivanje
Na hmelju se prorjeđuju mladice koje bi mogle zagušivati biljku ili smanjivati razliku između biljaka. Mladice se obrezuju kako bi ostale samo vanjski izboji čime se ostavlja dovoljno svjetlosti i zraka u sredini.
Rezidba
Rezidba hmelja se obavlja nakon berbe kada se stabljika reže na 1 m visine. Rezidba se obavlja i krajem zime ili početkom proljeća kada se orezuju izdanci s čokota.
Priprema za sljedeću sezonu
Prije sljedeće godine se obavezno orezuju bolesni ili oštećeni čokoti nakon berbe te se zamjenjuju s mlađim i zdravima. Također, važno je provjeriti armaturu i zamijeniti oštećene stupove ili žice. Prije nove sezone je dobro i pognojiti postojeće biljke kako bi im se pomoglo s razvitkom mladih grana.
Bolesti
Iako raste u visinu, hmelj nije otporan na bolesti. Najčešće ga napadaju gljivične bolesti, a najpoznatije donosimo u nastavku.
Virus jabučnog mozaika
Kako mu ime kaže, virus jabučnog mozaika prvo je pronađen na jabuci, ali se često nalazi i na drugim biljkama, kao što je lubenica ili hmelj. Bolest je virusna i širi se s jedne biljke na drugu tijekom vlažnog vremena. Često je bez simptoma, a nekada se pojavljuje kao žute mrlje na listu. Iako ne može značajnije oštetiti biljku, uzrokuje estetske probleme. Riješiti je se može micanjem zaražene biljke i sadnjom zrelih sadnica.
Hmeljeve ciste nematode
Nematode su strana tijela koja se prenose tijekom toplog vremena te se najčešće nalaze u tlu ili korijenu. Nakon zaraze ulaze u ozlijeđene ili napukle dijelove biljke gdje mogu uzrokovati truljenje nadzemnih dijelova. Napad cista može uzrokovati smanjenje kvalitete biljke i ukupnog uroda za polovicu. Zaražene biljke je potrebno ukloniti i spaliti.
Bolest vuke
Bolest vuke uzrokuje gljivica koja se razmnožava u tlu, a preživi i velike vrućine, pa ju je teško maknuti iz tla. Njezin napad kreće iz korijena te se širi prema drugim vitalnim dijelovima te polako suši biljku. Posljedice mogu biti i sušenje cijelog nasada, pa je važno reagirati na bolest i odstraniti bolesnu biljku. Trenutno nema poznatih kemijskih sredstava kojima bi se zaražen nasad mogao tretirati, pa je važno saditi zdrave sadnice i svake 4 godine rotirati nasad te ostaviti jednu godinu djetelinu ili travu.
Krunska bolest hmelja
Krunska bolest je gljivična bolest čiji se simptomi najviše pokazuju na stabljici. Najopasnija je za mladi nasad, a širi se kroz mehaničke posjekotine. Najčešće se prenosi tijekom zalijevanja ili zaraženim škarama za sječenje. Pojavljuju se zadebljanja na stabljici ili korijenu koji mogu uzrokovati deformaciju biljke. Riješiti je se može korištenjem fungicida ili sadnjom zdravih sadnica.
Pepelnica
Iako je ovo jedna od najraširenijih biljnih bolesti, pepelnica napada i hmelj. Posebno je opasna jer se može proširiti s bilo koje biljke u blizini. Prvi simptomi su praškaste bijele mrlje po lišću, a duža zaraženost uzrokuje i probleme s urodom. Postoji i nekoliko netoksičnih načina kako je se riješiti, a jedan od njih je voda sa sapunom.
Štetnici
Osim bolesti, hmelj napadaju i štetnici od kojih neki uzrokuju samo estetske probleme, dok drugi mogu naškoditi kvaliteti usjeva. U nastavku donosimo neke od najpoznatijih.
Japanski pivac
Japanski pivac se hrani listom i veći je od drugih biljojeda, pa čak i jedan primjerak može nanijeti značajnije štete na listu što će se reflektirati na urod zbog manje površine za fotosintezu. Postoje posebni insekticidi kojima se mogu istrijebiti.
Hmeljeve uši
Ove su uši slične drugim ušima, pa se hrane sokovima iz biljke i to najčešće preko mladica. Osim što isisavaju sok i uzrokuju kovrčanje lista, ostavljaju i šećernu vodicu na koju se lakše mogu primiti bakterije koje vode daljnjem širenju raznih bolesti. Kako bi ih se riješili, tijekom špricanja vode kao načina navodnjavanja se može dodati sredstvo protiv uši.
Crveni pauk
Crveni pauk je čest insekt koji napada razne biljke, pa tako i hmelj. Radi se o malom pauku crvene boje koji se nastanjuje u unutarnjim dijelovima biljke te tamo polaže jajašca. Ličinke se hrane sokovima iz lišća, pa velika količina može dovesti do sušenja lišća i propadanja biljke ili smanjenja usjeva. Riješiti ga se može posebnim insekticidima.
Upotreba hmelja
Iako je upotreba hmelja najpoznatija za proizvodnju piva, njegov je značaj puno širi i u drugim industrijama, pa donosimo neke od najpoznatijih.
Berba
Berba hmelja počinje s tehnološkom zriobom, što je najčešće u drugoj polovici kolovoza. Šišarice trebaju biti zlatne boje, ljepljive za prste i šuštave. Iako na svakoj biljci se ne može dočekati da sve šišarice dozru, bere se kada je većina zrela. Berba se može obavljati ručno ili mehanički posebno dizajniranim strojevima koji odmah odvajaju lišće i otpad od šišarica.
Ubrane šišarice pune su vode i odmah se voze u sušionice na sušenje. Suše se na visokoj temperaturi tijekom 2 - 3 tjedna uz konstantno preokretanje. Nakon sušenja im vlaga smije narasti do maksimalno 10% u doticaju sa zrakom. U prosjeku se na 1 ha zemljišta dobije 2.500 kg osušenog hmelja.
Skladištenje
Hmelj se nakon sušenja pakira u bale od 50 kg te se prevozi na daljnju obradu. Tako osušene i pakirane mogu se skladištiti na suhom mjestu do 2 mjeseca, ali kasnije gubi kvalitetu.
Kulinarstvo
Iako je najpopularniji način upotrebe hmelja u kulinarstvu u pivu, mladi izbojci hmelja mogu se jesti kuhani kao prilog i podsjećaju na šparoge. Za pivo se koristi hmeljev ekstrakt koji se miješa s ječmenim sladom i kvascem kako bi se dobila gorka alkoholna tekućina od svijetložute do tamne boje. Osim što daju aromu i gorčinu, one su i prirodni konzervans.
Na našim se prostorima koristi hmelj s više alfa kiseline za gorčinu, a dodaje se tijekom nekoliko faza izrade, posebno tijekom kuhanja piva.
Kozmetika
Hmelj se može koristiti u mnogim kozmetičkim preparatima, ali najčešće u kremama jer pomaže održavanju mladenačke kože.
Medicina
Hmelj je dobro poznat kao biljni lijek u narodnoj medicine i koristi se od davnina. Hmelj sadrži puno antioksidansa, a pomaže i kod problema s bubrežnim kamenjem. Najpoznatiji način upotrebe je protiv nesanice, pa se mlade šišarke kuhaju kao čaj za smirenje živaca, protiv depresije i za smirenje psihičkih poremećaja. Čaj je jako gorak i teško se pije, ali otvara apetit.
Zanimljivo je da se njime pune i jastuci i popluni na psihijatrijskim odjelima u bolnicama. Najčešće se koristi u kapsulama za smirivanje poremećaja spavanja, iako se može koristiti i za ublažavanje menstrualnih tegoba. Kako može imati sedativni učinak, prije konzumacije se dobro savjetovati s liječnikom.
Zanimljivosti
Hmelj je veoma stara biljka koja se koristila u mnogim civilizacijama. Poznato je das u je tijekom 9. st. prije Krista koristili Egipćani za liječenje nesanice. Poznavali su ga i stari Grci, ali ga nisu koristili za izrađivanje alkoholnog pića, nego su proučavali njegova ljekovita svojstva. Hmelj su u Europu donijeli Mongoli, a kasnije se proširio i u Ameriku.
Iako je pivo poznato otprije, hmelj je kao ključan sastojak dodan tek u 14. stoljeću. Danas se u Hrvatskoj uzgaja u malim količinama, a najveći proizvođači u Europi su Češka i Njemačka.
Zanimljivo je kako se hmelj u izradi piva upotrebljavao tek od 14. stoljeća, a dodan je u Bavarskoj. Prije toga je pivo imalo slatkast okus, a pokušalo ga se uravnotežiti raznim biljkama, kao što je neven ili pelin. Danas postoje razni pivski stilovi u kojima je hmelj zastupljen kod promjene arome i gorčine.
Zbog svoje hranjive vrijednosti, pivo se ne smatra alkoholnim pićem, nego prehrambenom tvari. To mu omogućuje da se reklamira ili da se potiče njegova konzumacija. Također, dopuštena je manja konzumacija rodiljama kako bi se potaknula proizvodnja mlijeka.
Hmelj nije dobar za druge životinje, ali zanimljivo je da može biti dobar kao dio prehrane kokoši: naime, njima pomaže u probavi i smanjuje broj loših bakterija iz crijeva.
Foto: RitaE / Pixabay
Odgovori