Grab

Obični grab (lat. Carpinus betulus L.) je listopadno stablo iz porodice brezovki, kojoj pripadaju i joha, breza i lijeska. Ima dubok i razgranat korijen, može narasti do 25 metara u visinu te tvori gustu i razgranatu krošnju. Deblo u promjeru može biti široko do 70 centimetara. Mlada stabla imaju tanku i glatku koru svijetlosive boje, koja s vremenom postane lagano izbrazdana plitkim i uzdužnim naborima. Pupoljci običnog graba su uskog, jajastog oblika, ušiljeni i goli. Vršni pupovi uglavnom imaju povijene vrhove i tek su rijetko veći od postranih pupova koji su prilegnuti uz granu. I jedni i drugi su prekriveni ljuskama crvenosmeđe boje.

Listovi običnog graba su jednostavni i imaju duguljasto jajast oblik. Mogu biti dugi do 15, a široki do 7 centimetara. Ušiljeni su te dvostruko i oštro nazubljeni. S donje strane imaju izražene žile, a rastu na kratkim peteljkama koje su gusto i naizmjenično poredane na granama.

Obični grab cvjeta u isto vrijeme kada se odvija i listanje, tijekom travnja i svibnja. Ima muške i ženske cvjetove koji rastu skupljeni u viseće rese. Ženske rese su neugledne i mogu biti duge do 3 centimetra, dok su muške nešto duže - od 4 do 6 centimetara. Plodovi običnog graba su svijetlozeleni ili sivosmeđi oraščići koji se na stablima nalaze u gustim skupinama dugima oko 15 i širokima do 6 centimetara.

Grab je prirodno rasprostranjen na području srednje i južne Europe te jugozapadne Azije. Odgovaraju mu bogata, duboka, rahla i plodna tla koja su srednje do jako vlažna. Može se pronaći u nizinama i na područjima do 1000 metara nadmorske visine, a za razliku od brijesta, ne uspijeva na poplavljenim zemljištima. Često raste u šumama, u zajednici s drugim drvećem, što znači da mu odgovaraju sjenovita područja.

Zbog dubokog i dobro razvijenog korijena dobro povezuje tlo, a budući da je otporan na orezivanje, može se uzgajati kao živa ograda. Osim toga, uzgaja se i kao dekorativno stablo u parkovima, a od ukrasnih formi koje se koriste za uzgoj izdvajaju se sljedeće:

• Albovariegata (s listovima koji imaju manje mrlje bijele boje);
• Columnaris (formira gustu krošnju koja je u početku valjkasta, a kasnije poprimi jajast oblik);
• Fastigiata (formira krošnju valjkastog oblika);
• Incisa (s listovima urezanima na ušiljene režnjeve);
• Heterophylla (s duboko urezanim listovima);
• Pendula (ima viseće grane);
• Pyramidalis (formira usko piramidalnu krošnju).

Osim običnog graba i spomenutih ukrasnih formi, također postoje crni i bijeli grab.

Crni grab

Crni grab (lat. Ostrya carpinifolia Scop.) razvija uspravno stablo te široku, nepravilnu ili konusnu krošnju. Može doseći visinu od 25 metara i ima dubok i dobro razvijen korijen s jakim bočnim žilama. Deblo u promjeru može biti široko do 50 centimetara, a kora je kod mladih stabala glatka i crvenkastosmeđe boje. S vremenom poprimi tamnosmeđu nijansu, postane tvrda i krene se ljuštiti. Mladi, dlakavi izboji su smeđe boje, a prekriveni su lenticelama bjelkaste boje. Vršni i postrani pupovi su podjednake veličine i prekriveni su dlakavim ljuskama.

Listovi crnog graba su jednostavni i naizmjenično poredani. Ovalnog su oblika i imaju izrazite nabore te dvostruko ušiljene rubove. Mogu biti dugi od 5 do 13, a široki od 2 do 7 centimetara. Na licu su sjajni i tamnozelene su boje, dok im je naličje nešto svjetlije. Cvjetovi su jednodomni i jednospolni. Ženski rastu u pazušcima izboja i u početku su uspravni, a kasnije postani viseći. Javljaju se nakon listanja, u travnju i svibnju. Muški cvjetovi rastu skupljeni u rese koje mogu biti duge od 5 do 12 centimetara i javljaju se tijekom jeseni. Plod crnog graba je jednosjemeni sjajni oraščić žutosmeđe boje. Dozrijeva tijekom srpnja i kolovoza, ali često se zadržava na stablima i nakon što lišće otpadne.

Crni grab je prirodno rasprostranjen na području srednje i južne Europe te Male Azije. U Hrvatskoj je dosta zastupljen pa tako na nekim područjima postoje čiste sastojine graba. Pojedinačno ili u skupinama uzgaja kao ukrasno stablo u parkovima ili drvoredima. Ima dobru izbojnu snagu iz panja, a razmnožava se sjemenom i vegetativno - reznicama koje se zakorjenjuju tijekom jeseni. Također se može cijepiti i na podlogu običnog graba. Za uzgoj su pogodna plodna, svježa ili suha tla bogata humusom.

Bijeli grab

Bijeli grab (lat. Carpinus orientalis Mill.) je listopadni grm ili stablo, a maksimalna visina koju može doseći je 10 metara. Ima dobro razvijen korijenov sustav. Mlada stabla imaju glatku tamnosmeđu koru koja kasnije poprimi sivu boju. Tamnosmeđe grane su tanke i prekrivene manjim brojem dlačica. Pupovi su sitni, dlakavi i prekriveni ušiljenim ljuskama. Listovi rastu na peteljkama dugima od 5 do 8 milimetara, dugi su od 3 do 6 centimetara, imaju izduženo jajast oblik i dvostruko su nazubljeni.

Cvatnja bijelog graba odvija se tijekom travnja i svibnja. Cvjetovi su skupljeni u guste cvatove, duge od 3 do 8 i široke do 3 centimetra. Muški cvjetovi su nešto dulji od ženskih. Plodovi bijelog graba su svijetlosmeđi, jednosjemeni rebrasti oraščići.

Bijeli grab prirodno raste na jugozapadu Azije i na jugoistoku Europe. Raste u šikarama, a odgovaraju mu mediteranska i submediteranska klima. Sporo raste, razmnožava se sjemenom i dobro podnosi orezivanje pa se može uzgajati kao živa ograda. Budući da ima dobro razvijen korijen, sadi se za sprječavanje erozije i pošumljavanje ogoljelih područja.

Sadnja i razmnožavanje graba

Za većinu listopadnog drveća, pa tako i za grab, vrijedi pravilo da se sade na jesen, nakon što im otpadne lišće i prijeđu u fazu mirovanja. To je najčešće kraj listopada, ali grab se može saditi sve dok se tlo može iskopati i usitniti, odnosno dok ne smrzne. Stabla koja su posađena na jesen stignu se do proljeća i početka vegetacije malo zakorijeniti i oporaviti od presađivanja. Jesenska sadnja se posebno preporučuje kod sadnica s golim korijenom, dok su one uzgajane u posudama ili sanducima manje osjetljive na presađivanje. Ako imate kontejniranu sadnicu, nemojte razbijati korijen, nego je zasadite onakvu kakvu ste je izvadili iz tegle.

Sadnice graba sade se u rupe koje su duplo veće od korjenove bale jer će se tako lakše zakorijeniti i prije će početi rasti. Kod iskapanja zemlje površinski sloj odvojite na jednu, a dublji na drugu stranu. Na dno iskopane ruke dodajte malo stajskog gnoja ili humus pa pomiješajte sa zemljom. Važno je pripaziti da stajski gnoj ne dolazi u izravan dodir s korijenom sadnice jer bi ga mogao spaliti. Ako koristite humus, nema razloga za brigu.

Zemlju koju ste izdvojili prilikom iskapanja pomiješajte s malo crne vrtne zemlje pa onu iz površinskog sloja dodajte u rupu i na to položite sadnicu. Površinska zemlja je uglavnom bogatija mineralnim tvarima pa je nju bolje staviti oko korijena. Prilikom zatrpavanja rupe stalno gazite zemlju kako ne bi ostali zračni džepovi.

Uzgoj i održavanje graba

Mlada stabla graba tijekom prve dvije do tri godine uzgoja trebaju potporanj kako bi uspravno rasle i kako bi se spriječila potencijalna oštećenja. Sadnice treba obilno zaliti odmah nakon sadnje, a kako bi mlada stabla ojačala, sa zalijevanjem treba nastaviti i sljedećih nekoliko godina (u razdoblju od proljeća do jeseni).

Grab koji je posađen u kvalitetno tlo kasnije ne treba gnojiti, osim ako primijetite da lišće blijedi ili da stablo sporo raste. Nije ga potrebno orezivati, osim ako želite kontrolirati visinu i postići određeni oblik, u tom se slučaju orezivanje obavlja tijekom jeseni, nakon što se lišće osuši.

Primjena graba

Drvo običnog i crnog graba je iznimno čvrsto, tvrdo i žilavo pa se teško cijepa. Upotrebljava se za ogrjev ili dobivanje ugljena, kao i za proizvodnju raznog alata. Ubraja se u porozne vrste drva s finom strukturom i valovitim godovima koji su toliko uski da su nevidljivi golim okom. Cijelo drvo je bijeložute boje i nema obojenu sredinu. Polako se suši i pritom se često savija i puca.

Povijest graba

Latinski naziv roda Carpinus je nastao od keltskih riječi karr - drvo i penne - glava, a koristili su ga još stari Rimljani. Prema drugim izvorima, naziv je nastao od grčke riječi karpinos - što znači plodonosan. Drvo običnog graba se nekada koristilo za izradu poljskog oruđa, ručki, čavala za potkivanje i glazbala.

Bjelogorično drveće

Grab je jedna od brojnih vrsta bjelogoričnog drveća. Ono što je svim vrstama zajedničko je to što im lišće, koje se pojavljuje u proljetnim mjesecima, tijekom jeseni mijenja boju iz zelenih nijansi u tople crvene, žute, narančaste ili smeđe tonove. S obzirom na to da lišće prije zime otpada sa stabala, ovu vrstu drveća još nazivamo i listopadnim drvećem.

Bjelogorično ili listopadno drveće razlikuje se po visini koju može doseći, kori drveta, obliku krošnje, obliku listova, tipu korijena, izgledu plodova i cvjetova itd. Većina ovog drveća u proljeće cvjeta mirisnim cvjetovima koji privlače kukce i na taj se način oprašuju. Iz oprašenih cvjetova razvijaju se plodovi koji su kod nekih vrsta bjelogoričnog drveća jestivi, a kod nekih nisu. Osim graba, vrste koje su najzastupljenije na našim prostorima su hrast lužnjak i kitnjak, topola, divlji kesten, bukva, jasen, lipa, bazga, bagrem, divlja trešnja, jablan, platana, lijeska, pitomi kesten, javor, joha, breza, brijest, vrba te stabla raznih voćaka.

Foto: Nennieinszweidrei/Pixabay