Čuvarkuća

Čuvarkuća (lat. Sempervivum tectorum) je biljka iz porodice tustikovki (lat. Crassulaceae). Riječ je o trajnoj, zeljastoj i sukulentnoj biljci, a naziva se još i pazikućom, čuvarkom ili zečjim kupusom. Potječe iz južne Europe odakle se proširila po cijelome svijetu, ponajviše na planinskim dijelovima.

Izgledom je čuvarkuća poznata prema mesnatim, debelim i sočnim listovima koji su pri vrhu suženi kao šiljak i složeni u prizemnu rozetu. Boja listova varira od zelene, ljubičaste, crvene i žute, ovisno i različitim kultivarima. Otprilike 30 cm visoka stabljika raste iz rozete i na vrhu ima ružičaste cvjetove koji cvatu u srpnju i kolovozu. Širinom najviše obuhvaća 10 cm.

Karakteristično je za ovu biljku da joj treba i nekoliko godina dok ne dostigne veličinu koja je nužna za cvatnju. Jednom kada procvate biljka odumire, međutim za sobom ostavlja mlade biljke s novim rozetama.

Čuvarkuća je česta u obiteljskim vrtovima, ponajviše na kamenjarima, a samoniklo raste na suhim i sunčanim mjestima. Čuvarkuća je strogo zaštićena u prirodi.

Vrste čuvarkuće

Postoji oko 40 vrsta čuvarkuće i čak više od 3000 hibrida i kultivara. Na našim područjima obično se uzgaja nekoliko ukrasnih vrsta koje dobro uspijevaju u gotovo svim uvjetima.

Sibirska čuvarkuća

Sibirska čuvarkuća (Orostahis spinosa) izdvaja se po tome što iznimno dobro uspijeva i ispod snijega jer i u takvim uvjetima može obavljati proces fotosinteze. Riječ je o planinskom sukulentu koji je otporan na niske temperature. Može podnijeti i do -40°C.

Planinska čuvarkuća

Planinska čuvarkuća (Sempervivum tectorim) prednjači u narodnoj uporabi kao ljekovita i jestiva biljka. Više od 200 godina uzgaja se kao ukrasna biljka i ima veliki broj kultivara. Najčešće raste u kamenjarima i voli mnogo topline i sunce, ali preživljava i zime.

Srebrna ružica

Srebrna ružica (Orostanis iwerenge) ima predivnu rozetu srebrne boje iz koje se, poput tornjeva, uzdižu cvjetni pupovi i bijeli sitni cvjetovi. Poput ostalih, podnosi niske temperature i raste na dreniranoj i siromašnoj zemlji.

Paučinasta čuvarkuća

Paučinasta čuvarkuća (Sempervivum arachnoideum) dobila je ime prema paučinastim dlačicama koje nastaju na rozeti biljke. Riječ je o zimzelenom višegodišnjem sukulentu koji traži puno sunca i vrlo sporo raste. Nakon cvatnje zahtijeva odstranjivanje odumrle rozete kako bi mogli rasti novi izbojci.

Crvena paučinasta čuvarkuća

Poput paučinaste čuvarkuće, i crvena paučinasta čuvarkuća (Sempervivum arachnoideum "Rubrum") je prekrivena nitima koje nalikuju na paukovu mrežu, ali su njezini listovi prošarani crvenom bojom. Poput ostalih, najbolje uspijeva u kamenjarima.

Sadnja čuvarkuće

Čuvarkuća se najčešće sadi izdancima, ali može se saditi i sjemenom. Uz sadnju na otvorenom prostoru, u urbanim sredinama čest je i uzgoj u teglama. Prilikom sadnje, potrebno je informirati se o vremenu sadnje, povoljnim karakteristikama tla za biljku, staništu i odgovarajućim temperaturama.

Vrijeme sadnje

Čuvarkuća se sadi u rano proljeće, nakon čega cvjeta u srpnju i kolovozu.

Sadnja sjemenom

Čuvarkuća se vrlo lako može sijati sjemenom i nema posebnih zahtjeva što se tiče pripreme mjesta sadnje. Jednostavno se sjeme vrlo lagano utisne u propusno tlo. Pri tome je potrebno osigurati razmak između sjemena od 15 do 30 cm radi kasnijeg širenja biljke. Ovaj način sadnje zahtijeva dosta vremena da se razvije nova biljka.

Sadnja izdancima

Još je jednostavniji uzgoj iz izdanaka koji su s matičnom biljkom povezani vriježama. Oni se samo iščupaju, vriježa se odrežu i tako se presade na željeno mjesto.

Uzgoj u teglama

Čuvarkuća se često sadi u teglama i tako krasi brojne obiteljske vrtove, dvorišta i balkone. Budući da ne podnosi puno vlage, iznimno je važno da tegle imaju rupe za otjecanje vode. Također, minimalna dubine tegle treba biti 10 cm. Tegle koje su dublje od 20 cm nisu pogodne za čuvarkuću jer zbog većeg volumena supstrata može doći do nepotrebnog zadržavanja vlage, što posljedično negativno djeluje na biljku, tj. izaziva trulež i propadanje biljke.

Prilikom sadnje, na dno tegle postavlja se sloj nekog drenažnog materijala kao što su šljunak ili mali komadi cigle. Uz to, gornji sloj supstrata treba se prekriti krupnijim pijeskom i kamenčićima u sloju od 10 mm debljine. Kada se čuvarkuća uspješno posadi u teglu, potrebno ju je držati na mjestu gdje dopire svjetlost.

Tlo

Čuvarkuća nema osobite zahtjeve u odnosu na tip tla. Najbolje raste i uspijeva na tlu koje je dobro drenirano, siromašno hranjivim tvarima i koje lako podnosi ljetne suše. Samonikla raste na suhim i kamenitim mjestima u najrazličitijim pukotinama u tlu. Osim na tlu, česta je i na krovovima kuća.

Temperatura

Čuvarkuća je izrazito otporna biljka. Može preživjeti i iznimno velike hladnoće i velike vrućine, a da se pritom ne osuši. Primjerice, na krovu može preživjeti i visokih 60°C. S druge strane, odlično podnosi i zimski mraz. Treba napomenuti da čuvarkuća nikako nije sobna biljka jer joj ne odgovara ujednačena temperatura, nego klima gdje je razlika između dnevne i večernje temperature velika, a to su primjerice planinski krajevi.

Uzgoj čuvarkuće

Osim što se lako sadi, čuvarkuća se i iznimno lako uzgaja jer nema posebnih zahtjeva u odnosu na vodu i prihranu, ali i slaganje pretkultura. Ono što je jedino važno jest da je na sunčanom mjestu koje je izloženo mogućoj kiši.

Slaganje kultura

Čuvarkuća je biljka čiji uzgoj ne ovisi o prekulturama, stoga o tome nije potrebno razmišljati prilikom sadnje. Uz to, uz nju mogu se saditi biljke slabijeg raste koje, poput nje, dobro podnose sušu. To mogu biti, primjerice, majčina dušica, niski karanfili ili zvončići.

Zalijevanje

Za rast i razvoj čuvarkuće potrebno je iznimno malo vlage. Može jako dugo preživjeti bez vode i padalina, a to je zato jer pohranjuje vodu u svojim debelim i mesnatim listovima i onda prema potrebi troši spremljenu vodu. Štoviše, ljeti ni ne podnosi vodu i zalijevanje jer od viška vlage počinje trunuti, što se može prepoznati prema sušenju listova koji se nalaze pri dnu stabljike.

Gnojidba

Kao što je već spomenuto, čuvarkući odgovaraju siromašna tla, tj. tla bez hranjivih tvari, stoga ju nije potrebno gnojiti.

Razmnožavanje

Čuvarkuća se neprestano sama razmnožava i samoniklo raste. Može se razmnožavati sjemenom ili izdancima. Obično se trgaju male rozete koje imaju vlastiti korijen, ali ako ga i nemaju, same će ga razviti vrlo brzo.

Održavanje i njega

Kako je već više puta spomenuto, čuvarkuća nije zahtjevna biljka. Njezin je uzgoj povezan s održavanjem i njegom, a kako je uzgoj jednostavan, tako i ovaj dio ne zahtijeva previše angažmana.

S vremena na vrijeme mogu se promotriti listovi biljke kako bi se utvrdila njihova boja i tvrdoća. Primjerice, ako listovi opadaju kada se dodirnu, to može predstavljati određeni problem.

Također, žuti, mekani i truli listovi svakako su znak da je biljka iscrpljena i na umoru. U takvim slučajevima najprije trebate provjeriti ima li čuvarkuća dovoljno sunca ili joj je zemlja možda previše vlažna jer su to najčešći problemi.

Čuvarkuća nije biljka kojoj je potrebno oblikovanje ili rezidba.

Berba i skladištenje

Čuvarkuća se bere od ožujka do listopada, ali se svježi listovi odrasle čuvarkuće, ako su posađeni u tegli ili obiteljskom vrtu, mogu ubirati tijekom cijele godine i kao takvi koristiti se za različite pripravke. Listovi se, također, mogu sušiti i spremiti u staklenku za kasniju uporabu.

Bolesti i štetnici

Čuvarkuća je otporna na bolesti i štetočine, ali je poznato da može oboljeti od truleži korijena koju može uzrokovati više gljiva iz roda Phytophtora. Riječ je o bolesti koja napada biljku u svim razvojnim stadijima i najčešće se javlja na korijenu i stabljici i uzrokuje njihovo truljenje. Također, listovi žute, nastaje tamnozelena nekroza, a korijen trune i smeđi.

Biljka tada zaostaje u rastu, a listovi su obješeni i bez sjaja. Ako je zahvaćen veći dio korijena, vršni listovi gube karakterističnu boju. Zaraženu je biljku najbolje odstraniti, iako se može tretirati odgovarajućim fungicidima.

Upotreba čuvarkuće

Od davnina su poznata ljekovita svojstva čuvarkuće, stoga je ona česta biljka koja se koristi u medicini. U kulinarstvu se upotrebljava u jednostavnijim jelima i napitcima.

Čuvarkuća u medicini

Čuvarkuća sadrži mnogo korisnih i ljekovitih kiselina i flavonoida.

Od davnina se čuvarkuća koristi za liječenje uhobolje, tj. koristi se sok koji dolazi iz njezinih mesnatih listova. Iz jednoga lista iscijede se 2 ili 3 kapi soka u bolno uho i tako se ostave nekoliko minuta. Nakon što tekućina malo odstoji u uhu, potrebno je okrenuti se i pustiti tekućinu da iscuri van.

Čuvarkuća je odličan lijek za kožne bolesti i rane te odlično djeluje kod uboda insekata i opeklina, a sve zahvaljujući protuupalnim i antiseptičkim svojstvima koje posjeduje.

Odlično rješava nepoželjne pojave na koži, poput bradavica, kurjih očiju ili sunčanih pjega. Takva područja jednostavno se premažu sokom čuvarkuće ili se napravi oblog od njezina lišća.

Djeluje kao prirodni lijek za gnojne upale grla, bronhitis, upale zubnog mesa, pročišćenje crijeva, a može se uzimati i za prevenciju živčanosti, odnosno za smirenje.

Čaj od čuvarkuće preporučuje se za konzumaciju prilikom menstrualnih grčeva i tegoba, proljeva i čireva na želudcu. U otprilike 2,5 dcl vode stavi se 12 g osušenih listova čuvarkuće ili 10 g svježih listova čuvarkuće i tako se kuhaju 15 minuta. Potom se čaj procijedi i ohladi. Preporuka je popiti šalicu čaja u jutarnjim satima na prazan želudac, a potom jednu žlicu svaki sljedeći sat.

Čuvarkuća u kulinarstvu

Listovi čuvarkuće su jestivi, premda nisu osobito ukusni, tj. nemaju neku specifičnu aromu i okus. Mogu se koristiti kao dodatak salati ili u varivima. Budući da su listovi bogati vodom, mogu se kombinirati s drugim voćem i povrćem u osvježavajućim sokovima.

Povijest

Još je vladar Karlo Veliki, car Svetog Rimskog Carstva, svojemu narodu naredio da se na svakome krovu mora posaditi jedna čuvarkuća, a smatra se da je ta naredba bila začetnik širenja ove biljke po cijeloj Europi.

Izvori iz 17. stoljeća potvrđuju da se čuvarkuća uzgajala na krovovima ruralnih kuća diljem Švedske jer je održavala kvalitetu vezivnih materijala.

Za vrijeme Prvog svjetskog rata, čuvarkuća se koristila za zacjeljivanje rana i saniranje ozljeda vojnika.

Zanimljivosti

Prema narodnoj predaji i narodnom vjerovanju, smatra se da čuvarkuća, kako samo ime kaže, čuva i štiti kuću i njezine stanovnike od požara, bolesti i zlih sila. Također, kada se nalazi na krovu, smatra se da čuvarkuća štiti od udara groma.

Latinski naziv sadrži riječi sempere i vivus, što znači "uvijek živuća".