Anis

Anis (lat. Pimpinella anisum) biljka je iz porodice štitarki. Štitarke su rasprostranjena vrsta u Sredozemlju i jugozapadnoj Aziji, a njihova je upotreba raširena u svijetu. Neke od biljaka koje spadaju su celer, kopar, kim, komorač i korijander. Anis je biljka poznata po ljekovitim i začinskim svojstvima. Još je se naziva aniš ili slatki januš. Jedna je od biljki s najjačim okusom u prirodi. Posebno je poznata po svom lijepom i dekorativnom izgledu, zašto se najčešće i uzgaja.

Anis je jednogodišnja zeljasta biljka. U doba cvatnje može narasti i do 1 m visine. Stabljika je zelene boje, okrugla i šuplja te prekrivena dlačicama. Listovi imaju više dijelova te su razgranati i na kraju nazubljeni. Rastu na dugim peteljkama koje su prekrivene dlačicama. Korijen je razgranat, ali plitak. Tanke stapke nose bijele, krunaste cvjetove koji obilno rađaju i imaju privlačan miris. Zreli plodovi su ovalnog oblika i sljubljeni, a zreli postaju smeđe boje.

Anis je porijeklom iz Male Azije, a koristio se u Grčkoj i Rimu. U daljnju upotrebu su ga rasprostrili Rimljani diljem Europe. Njegova ljekovitost počinje se cijeniti tijekom 16. stoljeća kada od njega proizvode ljekovita ulja. Danas je samonikla biljka na području Sredozemlja, ali nije rijedak ni u uzgoju. Uzgoj anisa nije težak, pa se za njega odlučuju i amateri. Također, osim zbog ljekovitosti i začinske upotrebe, često se uzgaja i zbog privlačnog izgleda.

Vrste anisa

Biljka anis jedina je vrsta koja je u toj porodici. Ne postoje druge vrste koje su poznate u prirodi ili koje se sade kao anis. Zbog svoje jedinstvenosti i prilagodljivosti, može se uzgajati na drugim područjima. Ipak, postoji nekoliko biljaka koje su slične anisu u prirodi, pa prilikom branja trebamo biti oprezni da smo prepoznali ispravnu biljku.

Sadnja anisa

Sjetva anisa ne zahtijeva puno pripreme i može se sijati i na polju obraslom korovom. Inače se može pronaći i kao samonikla biljka u divljini,  ali se češće uzgaja planski kako bi se zadovoljili zahtjevi za potražnjom.

Vrijeme sadnje

Najbolji urod anis će postići ako se sije u proljeće. Njegova klijavost i uspješnost povećava se porastom temperature. Važno je sjetvu obaviti nakon proljetnih mrazova. Također, sjeme se po mogućnosti sije u zatvorenom kako bi se poboljšala klijavost ako želimo ranije rezultate. Vegetacija mu traje oko 120 dana, pa ako želimo dobiti dobre rezultate, sije se u ožujku. U toplijim krajevima moguća je i ranija sjetva.

Odabir podloge za sadnju

Anis je biljka koja se sije direktno u zemlju. Jednogodišnja je zeljanica, pa se ne može uzgajati cijepljenjem na druge vrste.

Sadnja iz sjemena

Anis se na određeno mjesto sije direktno iz sjemena. Sjeme je sitno i duguljasto te se prije sjetve ostavlja u vodi preko noći kako bi brže proklijalo. Sjeme se sije sijačicama koje ga ravnomjerno izbacuju na pripremljenu zemlju. Sjeme se sije ovisno o pokrivenosti korovom. Na zemlju koja je potpuno očišćena sije se u svaki drugi red u razmaku od 25 cm. Na zemlju koja je prekrivena krovom sije se u razmaku od 40 cm kako bi se lakše okopavao. U takvim je uvjetima potrebno 12 kg sjemena po hektaru.

Sadnja sadnice

Za komercijalni uzgoj, anis nije tipično saditi iz sadnice. Takav uzgoj može se vršiti za osobne potrebe. Sadnica se dobiva iz sjemena i potrebno ga je držati na toplom i vlažnom mjestu kako bi proklijalo. Sadnica se može presaditi nakon 2 tjedna od klijanja. Klijanje traje do 120 dana, ali u kontroliranim uvjetima može biti i brže. Sadnicu koja je posijana u kontejner potrebno je presaditi u veću zdjelu kada razvije korijen.

Uzgoj u vrtu

Anis je biljka pogodna za uzgoj u vrtu. Priprema za sjetvu je kao kod drugih kultura. Zemlju je potrebno izorati u jesen i očistiti ostatke drugih kultura koje su rasle na području. Poorano tlo se ostavi da prezimi te se u proljeće razrahli zemlja u koju će se sijati.

Može se sijati na poljima koja nisu zaštićena od vjetra ili sunca jer dobro podnosi teške uvjete. Također, biljka je koja se može godinama sijati na jednom mjestu i nije zahtjevna oko odabira tla. Anis voli sunčana mjesta, pa je potrebno osigurati mjesto dalje od hlada. Na otvorenom najlakše postigne svoj puni potencijal i ekonomski je isplativ za uzgoj na većim površinama.

Uzgoj u stakleniku

Anis je niska biljka i dosegne maksimalno 70 cm visine, pa je pogodan za uzgoj u stakleniku. Najviše se tako uzgaja u kontinentalnim dijelovima gdje mladoj biljci mogu naštetiti proljetni mrazovi. U stakleniku je potrebno osigurati dobro provjetravanje i sustav navodnjavanja. Pri takvim uvjetima anis može ranije dozreti i lakše kontrolirati njegov rast.

Uzgoj u posudama

Anis se lako uzgaja u teglama ili loncima na balkonu. Najbolje ga je uzgojiti na otvorenom, u dvorištu ili balkonu. Ne podnosi dobro zatvorene prostorije. Tegla u kojoj se uzgaja mora biti minimalno 30 cm duboka. Također, mora imati otvor kroz koji će prolaziti višak vode. Biljka voli rastresito tlo, pa je najbolje koristiti mješavinu pjeskovitog i humusnog tla. Uzgoj u tegli optimalan je za balkon. Biljku je potrebno držati na sunčanoj poziciji i zalijevati je redovito jer u tegli ima ograničen rast korijena.

Tlo

Anis nije zahtjevan oko izbora tla. Voli humusna i duboka tla te rastresitu zemlju, iako će uspjeti i u težim uvjetima. Potrebno je paziti kod kiselosti tla i zasićenosti mineralima i hranjivim tvarima. Siromašna tla mogu rezultirati slabim prinosom. Osim toga, dobro će rasti i na pjeskovitom području, ali ne voli tla koja zadržavaju vodu ni močvarna područja. Važno je voditi računa o tome da je zemlja dobro drenirana i neutralna.

Klima

Anis je biljka tipična za područje Sredozemlja i prirodno joj odgovara topla klima. Voli sunčana mjesta i može podnijeti i izravno sunce. Anis se dobro prilagođava klimi u kojoj raste te će uspjeti i u hladnijim klimama. Najosjetljiviji je u vrijeme rasta i prije cvjetanja te ga treba zaštiti od mraza. Inače, uspješno će se razviti i u klimama gdje se ne doseže previsoka temperatura. Optimalna temperatura za rast je od 21 do 27°C.

Uzgoj anisa

Anis ne zahtijeva puno pažnje oko uzgoja i nije težak za dobiti prve prinose. Zato se smatra jednostavnom biljkom koja se može sijati i za vlastite potrebe. Ipak, urod u većim količina će bolje ispasti ako se poštuju neki savjeti.

Slaganje kultura

Anis se može sijati na polju na kojem su prije njega uzgajane mnoge kulture. Najčešće se sije nakon uzgoja krmnih žitarica. Također, često se uzgaja kao dodatak drugom začinskom bilju.

U plodored anis ne podnosi ni jednu biljku iz roda štitarke zbog sličnih bolesti i sije se svake 2 do 3 godine jer kod konstantnog uzgoj više je podložan bolesti. S obzirom na to da je otporna vrsta, nema mnogo biljaka koje mu mogu naštetiti. Može rasti i kod korova, ali biljke i korov koji je veći od njega mogu zagušiti mladu biljku i zakloniti sunce.

Anis može doći nakon uzgoja kukuruza ili stočne repe. Također, dobra je pretkultura za druge vrste.

Zalijevanje

Biljka voli vlažna proljeća i suha i topla ljeta. Ipak, ne podnosi sušu dobro i važno ju je zalijevati za vrijeme cvjetanja. Biljku je optimalno zalijevati kišnicom pazeći na temperaturu vode jer prehladna temperatura za vrijeme vrućina može uzrokovati šok. Biljka se polijeva ujutro ili navečer. Također, moguće je instalirati sistem navodnjavanja koji će kap po kap dostavljati vodu. Iako je korijen razgranat, ne upija vodu dovoljno dobro, pa ga je potrebno zaštititi malčem pri velikim vrućinama. Osim malča, može se koristiti i pokošena trava kojom se prekriva korijen.

Gnojidba

Prije sjetve anisa, treba izbjegavati gnojenje stajskim gnojem. Takvo je gnojenje snažno te može spaliti biljku u razvoju. Biljka dobro podnosi mineralna gnojiva. Posebno je zahvalna za gnojiva bogata dušikom. Kod primjene takvih gnojiva potrebno je ispravno dozirati kako prevelika količina ne bi uništila usjev. Također, postoji nekoliko načina na koje se gnojivo može primijeniti. Najjednostavniji način je koristit pelete koji se otapaju u zemlju. Takvo gnojivo je isplativo samo kod sustava navodnjavanja ili redovitog zalijevanja i rezultirat će kvalitetnim uljem. Gnojivo se dodaje u proljeće prilikom rasta kada je najveća potreba biljke za prihranom.

Razmnožavanje

Anis se razmnožava isključivo sjemenom. Sjeme se skuplja u jesen kada dozre i poprimi smeđu boju. Suši se te se stavlja na sjenovito mjesto. Biljka se može samorazmnožavati što je čest slučaj u divljini. Osim toga, sjeme može raspršiti vjetar ili ga prenesu životinje. Kod uzgoja, sjeme se može prikupljati i ponovno sijati sljedeće godine.

Održavanje i njega

Održavanje anisa u nasadu nije teško, ali za bolje rezultate važno je pridržavati se nekih pravila. Općenito, održavanje uključuje kultivaciju i opkopavanje.

Održavanje nasada

Anis je potrebno okopavati, posebno u osjetljivo doba rasta u proljeće. Tada je biljka najosjetljivija na korov koji ju može zagušiti. Okopavanje se radi ručno, do 10 cm dubine pazeći da se ne ošteti korijen. Tijekom vegetacije, potrebno je postupak ponoviti 2 do 3 puta kako bi se smanjila količina korova oko biljke. Kod većih površina, biljke je potrebno saditi u pravilan plodored i s većim razmakom kako bi se okopavanje obavilo strojno. Osim okopavanja, važno je i razbijanje pokorice kako bi biljka bila bolje opskrbljena kisikom. Kod ovih zahvata treba izbjegavati nepotrebno gaženje tla.

Rezidba i oblikovanje

S obzirom na to da je anis jednogodišnja biljka koja ne raste visoko, nije ju potrebno orezivati. Štoviše, uklanjanje lišća tijekom rasta može usporiti razvoj ili naštetiti biljci. Plodored biljaka se prorjeđuje u slučaju da je sjeme pregusto zasijano. Također, te se sadnice mogu presaditi na drugo mjesto kako bi se u potpunosti iskoristile iznikle biljke. Posebno je važno plijeviti korov, a pažnju treba obratiti na kukutu. To je biljka koja je slična anisu, ali je otrovna te se treba ukloniti prije berbe i zapaliti.

Berba anisa

Anis dozrijeva krajem ljeta, najčešće u kolovozu ili rujnu. Žetva često nije moguća odjednom jer ne dozrijevaju svi dijelovi ravnomjerno. U tom slučaju, vrši se dvofazna berba gdje se dva puta beru plodovi koji su zreli. Plodovi se beru dok su zeleno sivkasti. Žetva se obavlja kombajnom za žito te se veže u snopove tijekom kolovoza ili ručno tijekom rujna. Najbolje ju je obaviti u rosno jutro kako bi se izbjeglo prosipanje plodova. Nakon nekoliko dana sušenja, snopovi su spremni za vršenje i ubiranje plodova. Cijeli se postupak berbe obavlja mehanički kako bi se sakupilo što više plodova. Osim plodova, bere se i sjeme koje se kasnije koristi za daljnje razmnožavanje.

Skladištenje

Postoji nekoliko načina na koje se anis skladišti, ovisno o njegovoj daljnjoj upotrebi. Najčešće se plodovi suše te se pakiraju u mala i zatvorena pakiranja kako bi kasnije poslužili kao začin. Kao začin se mogu čuvati i u većoj količini na suhom i prozračno mjestu. Osušenom plodu rok trajanja nije ograničen, ali mora se maknuti mogućnost vlage koja može sagnjiliti cijeli urod.

Bolesti

Kao i ostale štitarke, postoji nekoliko bolesti i štetnika koji mogu nauditi anisu. Ovo su neki od njih i načini kako ih spriječiti s obzirom na to da je anis posebno osjetljiv na upotrebu herbicida.

Plijesan anisa

Bolest je koju uzrokuje gljivica. Često se pojavljuje tijekom toplog i vlažnog vremena i može dugo preživjeti u zemlji što povećava mogućnost ponovne zaraze. Manifestira se kao sive pjege po lišću koje se postepeno šire dalje na biljku, nakon nekog vremena dolazi do truljenja lišća, pa i same biljke. Potrebno je uništiti sve ostatke ostalih kultura koje su uzgajane kako bi se izbjeglo zadržavanje bolesti. Također, tlo se u predsjetvenoj pripremi može tretirati herbicidom i fungicidom, ali kasnije to može uništiti biljku.

Rđa anisa

Uzrokovana je gljivicom i pojavljuje se na nadzemnim dijelovima biljke. Biljka kroz neko vrijeme postaje prekrivena crvenkastom patinom koja polako uništava biljku. Najčešće se pojavljuje u kišovitom razdoblju. Također, česta je ako se sadi ista ili slična vrsta na istom mjestu. Kako bi se spriječilo, treba rotirati kulture.

Štetnici

Pojavljuju se i neki od štetnika koji mogu naškoditi anisu:

Gusjenice

Invazivna vrsta koja se do svoje pretvorbe u leptira hrani cvijećem i mladim izbojcima. Veća koncentracija štetnika može izazvati ozbiljnu štetu i oštetiti biljku do sušenja. Kako bi se izbjegla najezda, biljke se mogu tretirati insekticidom, ali najbolje je prvenstveno tretirati tlo prije sjetve.

Lisne uši

Česti štetnici koji se pojavljuju nakon kišnog vremena. Pojavljuju se na mnogo biljaka i lako se presele na anis. Vide se crne nakupine po lišću iz kojeg sišu sokove te se s vremenom smežura. Lisne uši se rješavaju špricanjem insekticidom.

Upotreba anisa

Anis je biljka koja se stoljećima upotrebljava u razne svrhe. Iako je jako ljekovita, danas je najpoznatija njezina upotreba u kulinarstvu. Osim što se koristi za ljudske svrhe, odličan je za privlačenje miševa i osa te se lako možete riješiti insekata.

Anis u medicini

Anis ima značajna ljekovita svojstva u narodnoj medicini. Bogat je eteričnim uljima koja djeluju smirujuće, ali i vitaminima A i C te magnezijem i kalijem.

Za liječenje koriste se sjemenke i ulje. Anis je jako važan za probavu jer smiruje crijeva i nadutost. Sjemenke se konzumiraju sirove ili kao dio prehrane kod probavnih smetnji. Destilacijom sjemenki dobiva se ulje koje se koristi za poboljšanje probave, rješavanja nadutosti i zaustavljanje grčeva. Otapanjem sjemenki u alkoholu dobiva se tinktura koja se također koristi za smanjenje problema s probavom.

Od anisa se može raditi i čaj potapanjem u vruću vodu. On je djelotvoran kod izlučivanja mokraće, ali i problema s dišnim sustavom i bronhitisom. Kod djece se tinktura može koristiti za istjerivanje glista ili kao pomoć kod kožnih iritacija.

Anis u kulinarstvu

Anis se koristi kao začin u mnogim jelima. Ima slatkast i aromatičan okus najčešće se koristi u desertima, biskvitima i kremama. Može se dodati u kompote i marmelade koje će stajati duže vrijeme.

Anis poseban okus dobiva prženjem, pa se često dodaje i u peciva. Može se dodati i u slana jela, posebno s divljači, ali uvijek se dodaje na kraju kuhanja.

Može se koristiti i kao napitak te se za to bere mlado lišće koje se suši. Osušeni listovi se prelijevaju vrućom vodom kako bi se pripremio čaj. Sjemenke se još mogu i žvakati kako bi se maknuo neugodan zadah. Od anisa se često radi i liker jakog okusa koji potiče apetit.

Povijest

Anis je biljka koja potječe iz Egipta te su je stari Grci upoznali i prenijeli na europsko tlo. Biljka je koja voli topla područja te se uspješno ustalila na Sredozemlju.

Rimljani su posebno cijenili njezina svojstva i stavljali su je u biskvite kako bi poboljšali rad probavnog sustava. Kasnije su je proširili po cijelom kontinentu.

Anis se isprva cijenio zbog svojih ljekovitih svojstava, ali puno zapisa svjedoči o njegovom korištenju u kuhinji. Posebno se cijenio zbog jake i ugodne arome koju daje alkoholnim pićima.

Zanimljivosti

Anis ima izrazito ugodan miris zbog svog cvijeća, ali taj miris privlači i pčele. S obzirom na to da je medonosan, često služi za ispašu pčela. Med od anisa posljednjih je godina postao popularan ne samo zbog dobrog okusa, već i zbog tvrdnje da smanjuje celulit kod žena.

Dim zapaljenog anisa koristio se za ublažavanje glavobolje. Vjerovalo se da njegov dim i kupanje u vodici s anisom čisti misli i osigurava vječnu mladost. Ipak, kasnije je utvrđeno da dim anisa može izazvati halucinacije.

Treba biti oprezan i s eteričnim uljem anisa koje zbog dugog stajanja na zraku može postati otrovno. Zato ga je potrebno držati u tamnoj bočici za masažna ulja s tamnim staklom i dobro začepljeno.

Foto: Wolfgang Eckert / Pixabay