Aloe vera ili aloja (lat. Aloe barbadensis M.) je višegodišnja biljka koja je dobila ime po botaničaru Milleru koji ju je otkrio na Barbadosu te ju uvrstio na popis ljekovitog bilja. Prirodna staništa su topla i suha područja, stoga najbolje uspijeva u krajevima gdje je godišnja prosječna temperatura oko 22 °C (Karibi, Meksiko), a danas je jedna od najpoznatijih ljekovitih biljaka koja ima široku primjenu u farmaceutskoj industriji.
Pripada porodici Asphodelaceae (čepljezovke) kojoj pripadaju i mnogi sukulenti, te ima karakteristične mesnate listove u kojima skladišti vodu, čime je otporna na sušu. Prilagodljiva je na različite uvjete stoga raste i na planinskim područjima i na obali, u staklenicima i u teglama.
Zrelost postiže u četvrtoj godini kada dosegne visinu od 60 - 90 cm. Ima blijedozelene listove s trnjem koji su dužine 40-50 cm te plitak korijen koji naraste 20 - 30 cm. Životni vijek je oko 12 godina. Aloe vera cvijeta od proljeća do jeseni, ovisno o vrsti i sorti a cvjetovi se formiraju na vrhu duge, jednostavne ili razgranate stabljike. Obično su crvenkaste, narančaste ili žute boje, a mogu biti samostalni ili u skupinama te viseći ili uspravni.
Danas se najviše uzgaja na plantažama diljem Afrike, Australije, srednje Amerike, Meksika, Rusije i Japana, a u Španjolskoj, Grčkoj i Izraelu su najpogodnija područja za uzgoj organske Aloe vere. Uzgaja se najviše zbog farmaceutskih pripravaka poput tinktura i gelova koji djeluju umirujuće na kožu, a sličan učinak ima i na probavu. Sok aloe vere smiruje želučane probleme te uspostavlja ravnotežu šećera u krvi.
Vrste aloe vere
U prirodi postoji oko 200 vrsta aloe vere, no najčešće se uzgajaju: Aloe barbadensis Miller, aloe arborescens i aloe ferox.
Aloe barbadensis Miller
Ima grmolik oblik i mesnate, zelene listove koji rastu iz zemlje. Težine su 1-1,5 kg i narastu do 90 cm. Cvate tijekom travnja, a ima guste cvjetove žute boje. Ima brži rast i lakše se uzgaja od Aloe arborescens, stoga je proizvodnja ekonomski isplativija. Raste u područjima blage klime, poput Dominikanske Republike te južnih područja SAD-a. Koristi se u obliku gela ili praha.
Aloe arborescens
Poznata pod narodnim imenom kao ljekovita ili čudotvorna aloja. Može doseći visinu i do 2 m te je razgranatog oblika. Listovi su nazubljeni, sivozelene boje, raspoređeni u rozete te su manji i tanji od listova prethodne vrste. Najčešće narastu do 60 cm, a iz njih rastu žutozelene bodlje. Težina listova je oko 200 g. Vrijeme cvatnje je tijekom veljače, a ima crvenkaste cvjetove skupljene u grozdove te rastu duž stabljike.
Aloe ferox
Naziva se još i gorka aloe vera zbog gorkog okusa biljnog soka, odnosno gela kojima odbija štetnike. Karakterizira je izrazita otpornost te može narasti i do 5 m u punoj zrelosti. Osim gorkog okusa, gel ove vrste aloe sadrži velike koncentracije soli i vitamina, no ima mali postotak ljekovitih svojstava.
Sadnja aloe vere
Zbog plitkog korijena, aloe vera se sadi u široku ali plitku posudu u koju je potrebno na dno staviti kamenčiće, kako bi se osigurala dobra drenaža, te sloj pijeska i zemlje. Posuda u koju se sadi mora imati otvore na dnu kako bi višak vode mogao otjecati. Presađivanje je potrebno obaviti u proljeće, odnosno prije početka cvatnje, no nije potrebno svake godine.
Sadnja iz sjemena
Uzgoj aloe vere iz sjemena je dugotrajan proces stoga je vrlo važno odabrati provjereno i kvalitetno sjeme kako bi bili sigurni da će sjeme proklijati. Najčešće se ovaj oblik uzgoja primjenjuje u optimalnim klimatskim uvjetima.
Prije sjetve, sjemenke se stavljaju u otopinu kalijevog permanganata ili soka aloe vere i vode, na otprilike 20 sati, kako bi se dezinficiralo i potaknulo klijanje. Postupak se provodi u proljeće, a razmak sadnje je 2 cm u prethodno pripremljene posude sa supstratom koje se zatim nakratko stavljaju u vodu kako bi sjemenke primile dovoljno vlage.
Nakon toga, posude se stavljaju u prostor u kojem je temperatura 25-30°C te se biljke razvijaju do pojave prva dva lista, a zatim se presađuju u nove posude. Supstrat treba biti pripremljen na isti način, a kako biljke ne bi doživjele veliki stres zbog presađivanja, preporučuje se uzimanje dijela supstrata iz prethodnih posuda. Nakon što se biljke oporave i razviju, presađuju se u veće tegle.
Sadnja sadnice aloe vere
Kod ovog načina sadnje, odvoji se izdanak ili pupoljak od matične biljke koji se zasadi. Mladice se razvijaju u drugoj godini uzgoja te se mogu presaditi kad narastu 2,5-5 cm. Najpogodnije vrijeme je tijekom najintenzivnijeg rasta biljke, u svibnju i lipnju. Osim toga, može se od matične biljke odvojiti list s malim dijelom matične biljke te se posadi u zemlju, a proces ukorjenjivanja traje oko mjesec dana.
Temperatura
Optimalna dnevna temperatura za uzgoj je 20-24°C, a noćna 10-14°C. S obzirom na to da list sadrži 95% vode, temperatura kod uzgoja ne smije biti niža od 5°C jer bi došlo do smrzavanja biljke. Starije biljke vole mnogo svjetlosti, dok mlade preferiraju mjesta u polusjeni. Dokazano je da količina gela i veličina biljke ovisi o količini apsorbirane svjetlosti.
Vlaga
Kao i svi sukulenti, aloe vera ne podnosi prečesto zalijevanje, stoga je dovoljno biljku zaliti jednom tjedno, dok se u stanju mirovanja, tijekom zimskih mjeseci, zalijeva jednom mjesečno. Važno je da uzgojna posuda na dnu ima rupice kroz koje otječe višak vode. U slučaju pretjeranog zalijevanja dolazi do razrjeđivanja gela u listovima te biljka postaje mekana i naborana. Višak vode koji se sakupi u tanjuriću ispod posude potrebno je redovito prazniti kako ne bi došlo do truljenja korijena.
Tlo
Za uzgoj je neophodno dobro ocjedito tlo kako bi se spriječilo nakupljanje vode, te je kod sadnje potrebno tlo obogatiti organskim gnojivom, najbolje kompostom.
Priprema tla za sadnju
Na dno posude staviti kamenčiće na koje se stavlja sloj pijeska te sloj zemlje. U mješavinu je potrebno staviti i organsko gnojivo, najbolje kompost, kako bi se biljci osigurala potrebna hraniva za početak razvoja. Ako se sadi u vrtu, poželjno je da se nalazi u području mediteranske klime jer ima slične karakteristike kao i izvorna područja aloe vere, a tijekom zime je biljke potrebno zaštititi nekim pokrovom kako ne bi došlo do smrzavanja gela u listovima.
Uzgoj aloe vere na otvorenom
U povoljnim klimatskim uvjetima, odnosno u krajevima mediteranske klime, aloe vera može uspijevati u vrtu. Kod sadnje treba pripaziti na razmak kako bi svaka biljka imala dovoljno prostora za neometan rast, a preporučuje se sadnja s razmakom od jednog metra. Biljke trebaju biti smještene na osunčanom području.
Uzgoj aloe vere u stakleniku
Staklenički uzgoj je sličan uzgoju u teglama. Potrebno je održavati optimalne temperature i vlažnost zraka te osigurati biljkama dovoljan razmak za razvoj. Prednost ovog uzgoja je stalna zaštita od vremenskih neprilika i niskih temperatura.
Uzgoj aloe vere u teglama
Najčešći oblik uzgoja na našem području. Nakon pripreme tla za sadnju te same sadnje biljke, potrebno ju je smjestiti na osunčano mjesto, najbolje na južnu ili istočnu stranu svijeta, no potrebno je izbjegavati direktno sunce jer bi listovi mogli požutjeti. Tijekom zime je potrebno biljku skloniti u malo hladniji i sjenoviti zatvoreni prostor jer prolazi kroz fazu mirovanja. Nakon zime, biljka se iznosi na otvoreno, ali treba izbjegavati direktnu sunčevu svjetlost zbog toga što bi došlo do stanja temperaturnog šoka i oštećenja listova, stoga je potrebna postupna prilagodba.
Uzgoj aloe vere
Aloe vera za svoj rast zahtjeva osunčani položaj, opskrbu hranjivim tvarima te povremeno zalijevanje. Navodnjavanje nije potrebno jer se radi o sukulentnoj biljci. Razmnožavanje aloe vere moguće je lisnim reznicama i rasađivanjem mladica tako da se odstrane dijelovi s matične biljke te se posade u pripremljeni supstrat.
Slaganje kultura
Aloe veru je poželjno kombinirati s biljkama istih ili sličnih zahtjeva za uzgoj. Preporučuje se grupiranje s ostalim sukulentima poput agave, raznih kaktusa, echeverie i sličnih biljnih vrsta.
Zalijevanje
Tijekom ljetnih mjeseci zalijevanje je potrebno jednom tjedno, dok se za vrijeme zime biljka zalijeva jednom mjesečno. Između dva zalijevanja je potrebno da se zemlja osuši jer u suprotnom dolazi do truljenja korijena i propadanja biljke.
Gnojidba
Prilikom sadnje, 1/4 mješavine mora biti organsko gnojivo (kompost) za što bolji početni razvoj biljke. U proljeće je potrebna prihrana fosforom čime se potiče cvatnja tijekom ljeta. Prihranjuje se tijekom proljeća i ljeta, jednom u dva tjedna, a može se koristiti gnojivo za sukulente, no ako biljku uzgajamo zbog njezinih ljekovitih svojstava (za jelo, obloge i sl.) preporučuje se organsko gnojivo (npr. humus od hrastovog lišća). Može se koristiti i suho gnojivo koje neposrednim zalijevanjem dospijeva u zonu korijena.
Održavanje i njega
Uzgoj aloe vere nije jako zahtjevan ako se osiguraju optimalni uvjeti kojima se sprječava razvoj gljivičnih bolesti. Osim toga, potrebno je presađivanje koje se, kod uzgoja u vrtu, obavlja tijekom svibnja i lipnja, a kod uzgoja u teglama se presađuje na proljeće prije cvatnje.
Sakupljanje gela
Listovi se sakupljaju svakih 6-8 tjedana, a odstranjuju se 3-4 krajnja lista biljke. Potrebno je pažljivo rukovati s odstranjenim listovima kako bi sav gel ostao u biljci, te paziti da ne dođe do oštećenja vanjske kore i ulaska bakterija na bazi lista.
Postoje dva načina sakupljanja gela: filetiranje listova i metoda "cijelog lista".
Filetiranje listova
List je potrebno odrezati pri bazi biljke, nakon čega se odstranjuju bodljikavi dijelovi lista. Zatim se nožem zareže uz kožu lista s obje strane. Gel sakupljen na ovaj način je kvalitetniji.
Metoda "cijelog lista"
Kod ove metode se odstranjuju listovi također pri bazi biljke, te se s kožom sjeckaju na manje komadiće. Nasjeckani listovi se pretvaraju u pulpu koja se filtrira kako bi se dobio gel, no lošije je kvalitete nego gel koji se dobije filetiranjem listova zbog toga što sitni komadići kože prođu kroz filter pa se dobije gusta zelena masa. Iz tog razloga je potrebna filtracija ugljikom koja smanji gorčinu, no izgube se hranjive tvari.
Skladištenje gela aloe vere
Gel je veoma nestabilan, lako oksidira na svjetlosti i zraku te na taj način gubi hranjiva svojstva i kvalitetu, stoga se u proizvodnji primjenjuje pasterizacija na temperaturi od 60 °C. Nakon toga se isušuje te se dodatkom prirodnog stabilizatora pohranjuje u boce. Ovakav postupak omogućuje očuvanje kvalitete koja je jednaka onoj iz svježe ubranog lista.
Bolesti
Od bolesti aloe vere najčešće se pojavljuju: hrđa, antraknoza, trulež i bakterijska trulež.
Hrđa aloe vere
Uzročnik je gljivica Phakopsora pachyrhizi koja se pojavljuje u hladnim i vlažnim uvjetima tijekom uzgoja. Simptomi se pojavljuju u obliku malih žućkastih pjega koje s vremenom poprime smeđu boju. Na donjoj stani listova se pojavljuju narančaste spore te mogu prouzročiti otpadanje listova. Bolest se ne tretira već se sprječava preventivnim mjerama uzgoja u optimalnim uvjetima.
Antraknoza
Na početku zaraze pojavljuju se okrugle, tamnozelene do tamnosmeđe pjege sa svijetlo smeđim središtem koje s vremenom poprimi crvenkasto-smeđu boju. S napretkom zaraze, pjege se spajaju u nekrotične zone koje uzrokuju sušenje i otpadanje listova. Uzročnik je gljivica Colletotrichum gloeosporioides, a može se pojaviti tijekom vlažnog i toplog vremena, te se lako širi. Potrebno je suzbijanje fungicidima.
Trulež
Bolest uzrokuju gljivice Fusarium spp. a mogu se pojaviti u hladnim i vlažnim uzgojnim uvjetima. Tijekom zaraze, bazalni dio biljke mijenja boju u crvenkasto-smeđu i crnu boju te nastupa truljenje i propadanje biljke. Potrebne su preventivne mjere, a ako zaraza nastupi, potrebno je odstraniti zaražene listove kako se bolest ne bi proširila na cijelu biljku.
Bakterijska trulež
Zahvaća listove, a uzročnik je bakterija Pectobacterium chrysanthemi. S pojavom bolesti, listovi omekšaju i poprimaju tamnu boju, a kod mladih listova se javlja venuće i propadanje. Bakterija se javlja tijekom toplog i vlažnog vremena, a može preživjeti u biljnim ostacima. Kako bi se spriječila bolest potrebno je održavati optimalnu vlažnost tla.
Štetnici
Osim bolesti koje se javljaju u neadekvatnim uzgojnim uvjetima, aloe veru mogu ugroziti i štetnici. Najčešće se pojavljuju uši (Aloephagus myersi).
Aloephagus myersi
Hrane se donjim dijelom listova te izlučuju mednu rosu koja može prouzročiti razvoj gljivičnih bolesti. Kao posljedica zaraze javlja se usporeni rast, a suzbijaju se insekticidima.
Upotreba aloe vere
Aloe vera se uzgaja zbog izrazito ljekovitih svojstava u gelu od kojeg se izrađuju tinkture, svježi sok, razni dijetalni pripravci, te se uvelike koristi u farmaceutskoj industriji.
Medicina
Aloe vera je jedna od najzdravijih biljaka koja ima mnoge ljekovite sastojke. Antrakinoni u njezinom sastavu pospješuju probavu, a u malim koncentracijama imaju antimikrobna i antivirusna svojstva.
Najvažniji sastojak je aloin koji se nalazi u kori, a razgrađuje crijevne bakterije. Ugljikohidrati, koji su prisutni u gelu, veoma su bitni u kozmetičkoj i farmaceutskoj industriji jer omogućuju hidrataciju kože, a najznačajniji polisaharid je acemanan koji jača imunološki sustav te ima antivirusno i antibakterijsko djelovanje.
Gel aloe vere je naširoko poznat po protuupalnom djelovanju i liječenju opekotina, alergije, osipa, akni i drugih kožnih problema. Također, može se dodati u šampone, kreme, tonike i slično.
Kulinarstvo
Za oralnu konzumaciju se koristi svježi sok aloe vere koji je bogat vitaminima C, B i E, folnom kiselinom, magnezijem, kalijem, cinkom, bakrom, kalcijem i natrijem. Posebno se ističe vitamin C koji ima vrlo važnu ulogu u očuvanju imunološkog sustava i stvaranju kolagena.
Osim toga, sok pomaže u rješavanju konstipacije, regulira razinu šećera u krvi, djeluje protuupalno, a preporučuje se konzumacija u jutarnjim satima ili 2-3 sata prije spavanja. Može biti dodatak prehrani, a pomaže kod infekcija i bolesti.
Također, u dnevnu prehranu se može dodati žličica gela, a tinktura se može dodati vinima i travaricama. Kod problema s probavom preporučuje se konzumiranje do 300 mg dnevno, a kod upalnih stanja probavnog sustava 100 ml dva puta dnevno tijekom četiri tjedna. Preporučuje se pauza u trajanju 3-8 tjedana nakon mjesec dana konzumacije.
Povijest
Porijeklom je iz Sjeverne Afrike, a prvi zapisi o aloe veri postoje još na pločama iz Mezopotamije iz 2200 g. pr. Kr.
Tijekom povijesti se koristila za liječenje raznih povreda kože, a oralno kao laksativ. Egipćani su je nazivali "biljkom besmrtnosti" zbog čega su je darivali faraonima, a kraljice Kleopatra i Nefertiti su je koristile kao dodatak u kupkama.
U 1. st. je opisana kao sredstvo za blagotvorno i umirujuće zarastanje rana te kao efikasan laksativ. Prva znanstvena istraživanja počinju u Engleskoj 1850. godine, a najvažniji sastojak, aloin, identificiran je 1851. godine.
Zanimljivosti
Aloe vera povećava vlažnost zraka, čime se osvježava prostor.
Upija elektromagnetska zračenja i kemijske spojeve što ju čini poželjnom u uredskim prostorima.
U kućnim pripravcima u kojima se koristi, najpopularniji su napitci s cikorijom, medom, crnim vino, alkoholom, prema recepturi sv. Hildegarde ili ruskog doktora Savinskog.
Aloe vera je odobrena kao prirodni poboljšavač okusa, od strane Američke agencije za hranu i lijekove (FDA).
Prema legendi, Aleksandar Veliki je osvojio otok Sokotru kako bi mogao osigurati dovoljne količine aloe vere za liječenje svojih vojnika.
Ime aloe vere je vjerojatno arapskog podrijetla, "alloeh" što znači gorko, ili od grčkog "als-alos", što znači sol, odnosno podsjeća na gorki okus morske vode.
Foto: sarangib/Pixabay
Odgovori